Fra Bonifacije je nedugo nakon što je digao glas protiv otmice župa osjetio kako je kad ga zatvara jugoslavenski režim, i to zbog Dinama i majke Hrvatske, koje je na oltaru pozdravio, a netko ga je u Konjicu, gdje je bio na župi, ocvikao vlastima
“Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone, da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.” Biblijski je to citat iz petog poglavlja Matejeva evanđelja. Upravo su mi 44. i 45. redak pali na pamet kada sam, po tko zna koji put, vidio da počinje novi križni put, za jedne velečasnog, a za puk fra Bonifacija Barbarića, hercegovačkog svećenika čije ime desetljećima prati burna povijest Crkve i franjevaca u Hercegovini, prenosi vecernji.ba.
Ovaj je svećenik prošle godine nakon svete mise blagoslovio spomenik Slobodanu Praljku u Čapljini na događaju na koji su ga vjernici pozvali i zamolili da to učini. U BiH, u kojoj imamo spomenike i zločincima za koje se zna da su ubijali, onima po zapovjednoj odgovornosti te onima koji ne spadaju ni u jedan od ovih dvaju koševa, 90-godišnji svećenik postao je meta nekog hrabrog tužitelja, kojem je očito lakše udariti na svećenika od 90 godina, još ako je od njega biskup oprao ruke, kao i meta internetskih boraca. A zašto baš Bonifacije?
Možda upravo na temelju njegova životnog puta i prezimena koje nosi. Dolazi iz roda Barbarića, a preci su mu časni sluga Božji Petar Barbarić i njegov brat fra Marko Barbarić, jedan od hercegovačkih fratara koji su za katoličku vjeru i hrvatski identitet živote položili na Gospinu Brigu, u Širokom Brijegu. Loza je to koja je Katoličkoj crkvi i hrvatskom narodu dala velike ljude, ali zbog toga je tijekom povijesti platila i visoku cijenu. Fra Bonifacijeva priča seže mnogo dalje od današnjih sudnica. Do vremena kada moji djedovi, kao i djedovi mnogih koji danas čitaju ovaj tekst, od Gruda preko Širokog Brijega, Ljubuškog, Brotnja i Čapljine, pa sve do Mostara, nisu dopuštali da se pitanje u mjesnoj crkvi rješava bez njih, da praktički jedinu riječ imaju oni koji udjela u tim crkvama nikad nisu imali. Također nisu dopuštali da se dira u fratre koji su uspjeli izbjeći giljotinu komunističkih vlasti 40-ih godina i koji su bili stalne mete. I kao što sam, silom neprilika i svih političkih “komšićevskih” podvala kojima smo svjedočili, morao naučiti politiku gotovo u detalje, tako su me prijepori oko hercegovačkih fratara natjerali da učim i o crkvenom pravu, dekretima, župama i sukobima čije posljedice još osjećamo. Fra Bonifacije je nedugo nakon što je digao glas protiv otmice župa osjetio kako je kad ga zatvara jugoslavenski režim, i to zbog Dinama i majke Hrvatske, koje je na oltaru pozdravio, a netko ga je u Konjicu, gdje je bio na župi, ocvikao vlastima. Nakon izlaska iz zatvora njegove mise uvijek su bile pod posebnim režimom. I onda dolaze demokratske promjene, niče majka Hrvatska, a i Bosna i Hercegovina, zemlja i hrvatskog naroda. Međutim, u Humskoj zemlji nema mirna plova, kako napisa fra Vendelin Karačić, pa dolazi do nasilne provedbe dekreta koji su, kako gore naširoko rekoh, mnogi vjernici i dio hercegovačkog klera desetljećima doživljavali kao nepravdu i rješenje doneseno bez razumijevanja onoga što se na terenu stoljećima stvaralo. Jedna od žrtava tog dekreta je i fra Bonifacije Barbarić. I unatoč njemu, upisao se u povijest za života. I onda dolazimo do posljednjeg krimena čovjeka čiji križni put nikad ne završava, a to je blagoslov spomenika uz govor, a zatim optužnica protiv koje se mora boriti s 90 godina na leđima. Na internetu, na koji se Tužiteljstvo poziva, niz je većih incidenata koji nikad nisu procesuirani, ali valjda je lakše krenuti od 90-godišnjeg svećenika.
