JAN LEDIĆ najstarije je dijete Sanje i Josipa Ledića. Došao je na svijet kao prvi dragulj u kruni njihove jake, čiste, blagoslovljene ljubavi. Tako je i rastao, a rasla je i njihova čestita obitelj u koju su se rodile seke Karla i Katarina te braco Filip. Bio je vodilja i uzor svojim sestrama i bratu. Bio je njihov čuvar i pomagač svojoj majci, bio je prijatelj i uzdanica svoga oca. Bio je prva sreća svojim bakama i djedovima, tetkama, ujkama… Kako je rastao, tako su evidentniji bili njegovi talenti: neustrašivi sportaš, gitarist, biciklist, tenisač, skijaš… dobar i vjeran prijatelj, a uz sve to ljubazan i lijepo odgojen. Ono po čemu ćemo ga najviše pamtiti je njegov najljepši osmijeh koji liječi. U tom osmijehu i tim očima vidio se svemir. Nema te osobe koja je upoznala Jana, a da ga nije voljela, da mu se Jan nije urezao u srce.
Jan je uskoro trebao krenuti u 5. razred. A ja sam trebala odvajati udžbenike za njihov odjel – 5.b. razred. Trebali smo se smijati i slikati za početak nove školske godine. Nažalost, velika tuga i praznina među nama. Njegov razred izgubio je najsjajnijeg učenika, ali je dobio nebeskog čuvara. Živio je i preminuo u vjeri, koju su mu ulili njegovi roditelji. Neka ostane nada da ćemo svi iz ove Doline suza, iz nama nepojmljivih životnih nesreća, spoznati smisao svega jednom kada se nađemo pred Stvoriteljem koji u svom krilu čuva nevine duše i dušu našeg plemenitog, nikad prežaljenog i zauvijek voljenog Jana Ledića.
KŠC Travnik
