Je li loše to što mame i tate, obično kad ne znaju kako da izađu na kraj s njima, djetetu puštaju pjesmice na YouTubeu– i dok jede, i dok se sprema za spavanje, u svakoj prilici kad bi da olakšaju sebi? O tome smo razgovarali sa dr. Rankom Rajovićem, osnivačem Mense u Srbiji.
Sve je više roditelja svuda oko nas koji, čim dijete počne da kenjka, odbija hranu, nikako da zaspe – daju mu tablet ili mobitel i puste neku pjesmicu na YouTubeu. I kao nekom magijom, dijete se fokusira samo na taj audio-vizualni doživljaj, pa se obično u trenu smiri. Onda roditelji, zahvalni na ovoj spravi koja im olakša i hranjenje i uspavljivanje, ne razmišljaju mnogo je li to dobro za dijete na duže staze.
“Roditelji moraju razumjeti da nove tehnologije nose opasnost, posebno zato što još uvek ne znamo kako djeluju na razvoj mozga.
Mozak u razvoju, najviše u prvim godinama života, formira živčane centre od kojih sutra zavise kognitivne sposobnosti. Posljednjih desetak godina ima brojnih istraživanja o uticaju novih tehnologija na razvoj mozga i rezultati govore da pojedine duboke strukture velikog mozga nisu u dovoljnoj meri razvijene, a to dovodi do smanjenja kognitivnih sposobnosti”, napominje dr. Ranko Rajović, autor NTC programa učenja kroz igru, suradnik Unicefa za ranu edukaciju i osnivač Mense u Srbiji i nekoliko zemalja u regiji.
Dr. Rajović zato kaže da treba paziti koliko dijete dnevno gleda u ekran mobitela ili tableta.
“To je najbolje uraditi u određeno vreme, kao što smo nekad gledali crtane filmove. To znači da se to ne vezuje za uspavljivanje ili obrok. I roditelji treba da se pridržavaju pravila: pola sata gledanja u ekran – sat vremena u park ili na igralište, a sat vremena gledanja u ekran – dva sata u park”, kaže dr. Rajović i ističe da je za dijete od pet godina preporučen broj pređenih kilometara od pet do 10.
“Uvijek je bolje pribjegavati starim oprobanim metodama koje, istina, jesu malo napornije za roditelje. Bolje je da roditelji pričaju djetetu priču prije spavanja ili čitaju neku slikovnicu. Također, dijete mora imati dovoljno motoričkih aktivnosti, da se umori, pa će lakše zaspati, a imat će i bolji apetit.”
On objašnjava i kako će mame i tate olakšati sebi.
“Dijete koje je gladno nema potrebe da primirimo da bi jelo. Problem je što djeca imaju ogromnu energiju, koja biološki postoji u tom periodu, jer omogućava kretanje, a kretanje je važno za razvoj mozga. Ono je i biološka potreba djeteta, a to znači da roditelji to moraju da osiguraju boravkom u prirodi ili poligonima u stanu i tako će sebi olakšati svakodnevni zivot.”
U okviru NTC sustava učenja kroz igru Ranka Rajovića ima dosta kreativnih i vrlo djelotvornih rješenja koja mogu da odlično pomognu, a lako se mogu izvoditi u stanu.
Čarobna crta
Jedna od NTC igara sa kretanjem i razmišljanjem je Čarobna crta. Roditelji zalijepe široku lepljivu traku u hodnik i kažu djetetu da to nije za njega, jer je to teško. Svaki put kad roditelji prolaze kroz hodnik, hodaju tako da idu stopalo pred stopalo. Dijete će, naravno, pokušati i bit će sretno kad uradi ovaj „težak zadatak“. Čim ga uspješno savlada, dan kasnije roditelji urade nešto malo teže, npr. hodaju unatrag i opet kažu da je to previše teško i da to nije za njega. Kada dijete i taj dio savlada, uvodi se još jedan element koji je važan za razvoj djeteta – roditelji zalijepe na tu široku traku markere u boji i kažu da je to samo za velike i, na primjer, kad dođu do crvenog markera, urade dva čučnja, kad dođu do plavog, urade jedan okret. Naravno, i dijete će to uspeti, ali će dijete proći 100 puta kroz hodnik tijekom dana, uradit će 200 čučnjeva, 100 rotacija.
Ranko Rajović kaže da to možda liči na manipulaciju, ali ako kažemo djetetu da hoda po liniji jer je to dobro za njegov kognitivni i motorički razvoj, verojatno da ono to neće ni raditi. A roditelji kasnije mogu da dodaju treći, recimo, žuti marker koji će značiti tri skoka u mjestu, pa zeleni, narančasti…
Igra za cijelu obitelj
Dobra igra za više članova obitelji je Mudra lopta, kaže Rajović.
Za igru je potrebna lopta, a u njoj sudjeluju vođa igre i igrači koji stoje u polukrugu. Zadatak je da vođa loptom dodirne i imenuje tri dijela tijela, a zatim loptu baca jednom igraču koji je hvata, ponovi ista tri dijela tijela, pritom ih dodirne loptom i vraća loptu vođi igre. Na primjer, vođa igre dodirne glavu i izgovori “glava”, zatim dodirne lakat i izgovori “lakat” i na kraju dodirne kolejno i izgovori “koljeno”. Kada dobaci loptu drugom igraču, on to ponovi.
Kada svi ponove prva tri pojma, onda se prelazi na sljedeći nivo igre – tada svaki igrač smisli nova tri dijela tijela, vodeći računa da igrači prije njega nisu spomenuli nijedan.
Ukoliko je potrebno, početni nivo igre se može preskočiti i odmah ovako igrati. Lopta se nasumično baca igračima tako da svi u svakom trenutku treba da budu koncentrirani kako bi uhvatili iznenada bačenu loptu i ispunili zadatak. Igra nije natjecateljskog karaktera, ali se može igrati na ispadanje – ukoliko netko ne uhvati loptu ili ponovi neki dio tijela koji je već bio spomenut. Igra ima više varijacija i, kada im postane lak nivo koji igraju, onda se zada da izgovore samo prva slova (G, L,S = glava, lakat, koljno) ili da imenuju neke predmete i životinje koji počinju na to slovo (globus, lasta, stolica).
