Svjedoci Državnog tužiteljstva su na suđenju za zločine počinjene u Bugojnu kazali da se neki od zatočenika, nakon što su pozvani na razgovor, nikada nisu vratili.
Miroslav Zelić je kazao da je bio specijalac u Hrvatskom vijeću obrane (HVO) i da je do sukoba s Armijom BiH u Bugojnu došlo 16. srpnja 1993. ubojstvom dva pripadnika HVO-a u Vrbanji.
Opći napad Armije Bosne i Hercegovine je počeo 18., a ja sam bio u Gaju. Sukob je trajao nekih 10-ak dana – rekao je svjedok i dodao da su se poslije toga, na poziv Armije BiH, predali, piše detektor.ba.
Prema njegovim riječima, nakon predaje su bili smješteni u maloj prostoriji salona namještaja, koja je bila mračna i s vodom na podu. U kasnijim razgovorima s drugim zarobljenicima saznao je da su neki brutalno pretučeni i iz Prusca odvedeni u nepoznato. Ispričao je da je sredinom listopada odveden na stadion ispod tribina, gdje su dovedeni i zatvorenici iz gimnazije.
Prisjetio se i da su vođeni na kopanje rovova na prvim crtama u Rajića Polju, gdje su, ispričao je, svakodnevno bili žestoki okršaji. – Ja sam ranjen 23. listopada 1993. Taj dan je bio najžešći, mislio sam da nitko neće preživjeti – kazao je Zelić, pojašnjavajući da je tada ranjen u nogu, ruku i vrat, kao i da je bio povrijeđen jedan pripadnik Armije BiH.
Zelić je rekao da je iz bolnice vraćen u zatvor, bio je među prozivanim da ide na razgovor, ali mu je, nakon što su ostali zatočenici kazali da je ranjen i ne može hodati, rečeno da ostane. Kazao je da su drugi prozvani zatvorenici odvedeni i nisu se nikada vratili, ali je kasnije među posmrtnim ostacima pronađeno tijelo Ante Mrkulja na Rostovu.
Zelić je svjedočio na suđenju Dževadu Mlaći, optuženom u svojstvu predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojno, i Selmi Cikotiću, bivšem zapovjedniku Operativne grupe Zapad Armije BiH. Mlaćo se tereti da je naredio ubojstva zarobljenika hrvatske nacionalnosti, a Cikotić da nije spriječio podređene pripadnike Armije BiH da počine kaznena djela, kao i da je propustio preduzeti mjere zbog mučenja i ubojstava ratnih zarobljenika.
Na pitanje Mlaćine Obrane je li ranije kao predsjednik Udruge HVIDRA imao priliku da čuje svjedočenja drugih ranjenika HVO-a, Zelić je potvrdno odgovorio, ali je kazao da se tu radilo o neformalnim razgovorima. Svjedok Marko Gunjača je kazao je da je bio vojno angažiran u jedinici “Eugen Kvaternik“ HVO-a i da su se 25. srpnja 1993. predali pripadnicima Armije BiH, koji su im, kako je naveo, obećali da im neće “dlaka s glave nedostajati” ako se predaju.
– Odmah su nas povaljali po cesti i počeli uzimati zlato i satove – rekao je svjedok, te dodao da su ih poslije odveli prema Osnovnoj školi “Stipe Đerek” gdje je, prema njegovom sjećanju, “bilo jaukanja“, nakon čega su prebačeni u gimnaziju.
Gunjača je naveo da su prozivani i odvođeni na rad, te su iz gimnazije prebačeni u salon namještaja. – Tu je bila katastrofa, mrak, puno vode – kazao je Gunjača i dodao da su ih odatle izvodili na kopanje rovova u rejonu Sabljara. Ispričao je da su od rujna 1993. zaprežnim kolima odvoženi na prve crte između HVO-a i Armije RBiH.
Svjedok je na pitanje Tužiteljstva nabrojao Miroslava Dilbera, Dragana Erkapića i Dragana Miličevića među zatočenicima koji su pozvani na razgovor i više se nisu vratili. Dodao je da se među zatvorenicima počelo pričati da su prebačeni u Kazneno-popravni zavod u Zenici, ali nije vidio, iako je čuo da su odvedeni na Rostovo.
Mlaćina braniteljica Sabina Mehić upitala je svjedoka je li imao saznanja da su pripadnici HVO-a na početku sukoba prvi ubili trojicu policajaca, na što je negativno odgovorio. Kazao je i da ne zna jesu li pripadnici HVO-a prvi postavili punktove. Nastavak suđenja je 11. lipnja.
