Kultura sjećanja je nešto na čemu svaka nacija radi sustavno i ulaže puno napora kako se neki povijesni događaji ne bi zaboravili, kako bi se prakticira praksa obilježavanja mjesta stradanja i komemorativna kultura. Svrha kulture sjećanja nije da se produbljuju razdori, nego kako bi pripadnici jedne nacionalne zajednice mogli učiti i na onome što je bilo dobro i loše u njezinoj prošlosti, ali kako bi se osnažili stručni timovi zainteresirani za suočavanje sa prošlošću. Britancima se mora priznati kako su pored velikog broja negativnih, ali i pozitivnih uloga u svjetskoj povijesti, uvijek znali veličati vlastitu žrtvu, pa nerijetko vidimo u medijima članove kraljevske obitelji, parlamentarce i sve one koji imaju značajnu ulogu u političkom, kulturnom, sportskom životi ove nacije, kako nose cvijet maka na odjeći u znak sjećanja na žrtve Prvog svjetskog rata.
Nažalost, mi smo skloni prijeporima kad je prošlost u pitanju pa se, između ostalog, dijelimo na one koji se sjećaju i na one koji zaboravljaju. Bez obzira na to, prilika je da se na današnji dan sjetimo žrtava Bleiburga i Križnog puta koji je trajao mjesecima iza Drugog svjetskog rata.
Hrvatski narod je desetljećima samo šaptom spominjao Bleiburg i one koji se nisu vratili sa tog križnog puta. Jedna od najvećih javnih tajni desetljećima iza Drugog svjetskog rata zbog koje je moglo biti odmazde. Nerijetko su očevi, stričevi, ujaci nosili imena po nekom ili po nekoliko nestalih članova obitelji što je bio jedini način da se sačuva sjećanje na nestale jer drugog spomena na stradale članove obitelji nije bilo, a vlast se nije tome protivila i prešutno je to prihvaćala.
Stradanje Hrvata završetkom Drugog svjetskog rata, nažalost, nije završeno njegovim formalnim završetkom niti potpisivanjem kapitulacije NDH.
Pobjedom antifašističke koalicije u svibnju 1945. godine u Jugoslaviji dobilo je i svoju mračnu stranu. Prema Austriji i Bleiburgu se kretalo prema svjedočenjima britanskog generala Patricka Scotta oko 200 000 vojnika i 500 000 izbjeglica koji su bili uvjereni da će ih britanske snage uzeti pod zaštitu. Umjesto toga i prema ranijem sporazumu saveznika, Britanci su ih izručili Titovim partizanima u Austriji na Bleiburguškom polju 15.5.1945. Zaredale su krvave odmazde i nad vojnicima i nad civilima, ženama i djeci. Razlog velikog broja izbjeglica jest strah od svih onih koji su se predstavljali partizanima. Šokantna činjenica meni, čovjeku ovog kraja, bila je saznanje i otkriće koji su civili i koliki broj ljudi iz našeg kraja bili na tom putu koji će se kasnije nazvati – Križni put. Nažalost, Hrvatima središnje Bosne križni put započinje partizanskim zauzimanjem Travnika u listopadu 1944., zarobljavanjem više tisuća vojnika, ranjenika i civila koje će po okolnim šumama, brdima i planinama biti pogubljeni.
Nakon predaje hrvatskih regularnih postrojbi u Austriji, koje su se predale prema ratnim pravilima, očekujući primjenu Ženevske konvencije, umjesto spasa na Zapadu za mnoge je to značilo smrt. Žrtve su padale pojedinačno ili u velikim skupinama. Ni do danas nije utvrđen točan broj žrtava. Govori se o brojkama između 40 000 i 70 000 ubijenih Hrvat, a po nekim izvorima i više. Strašna je činjenica da su to bili većinom ljudi u fertilnom fazi života pa je desetkovanje demografski hrvatskog življa višestruko.
Zaredala su jednodnevna suđenja državnim i vojnim dužnosnicima NDH koja su redovito završavala smrtnom kaznom ili jednostavnom taktikom prokazivanja običnih vojnika i civila kojom se moglo optužiti pojedinca za bilo što.
Odgovornost za bleiburške žrtve i križne putove seže do najvišeg vrha vojnog i političkog vrha komunističke Jugoslavije pa i do samog Tita koji je to indirektno rekao potkraj svibnja 1945. u Ljubljani.
Iza „osloboditelja“ je u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ostalo 2 000 masovnih grobnica i najveće ubijanje nenaoružanih ljudi poslije Drugog svjetskog rata.
Počinitelji ovih stravičnih zločina nisu izvedeni pred sud stoga je svjesnost javnosti o komunističkim zločinima vrlo niska. Žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima i njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje patnje za što se zalaže i Vijeće Europe (Rezolucija 1096 i 1481 Parlamentarna skupština Vijeća Europe).
