Gost emisije “Na prvoj crti obrane” na TV Jadran, koju uređuje i vodi Zoran Vrbatović, bio je umirovljeni bojnik HVO-a, umirovljeni dočasnik HV-a i ratni vojni invalid Jozo Stojak – Mungos odlikovan Spomenicom Domovinskog rata, medaljom Ljeto i Oluja te Redom Hrvatskog Trolista.
Na samom početku emisije, Mungos se prisjetio svog ratnog puta, koji je započeo u kolovozu 1991 godine kada je napustio JNA nakon služenja vojnog roka u Srijemskoj Mitrovici te odbio se odazvati pozivu u pričuvni sastav JNA i već 25. kolovoza iste godine stupio u Zbor narodne garde HV-a, u tada 25. satniju, iz koje je kasnije nastala 118. brigada, a potom i 9. gardijska brigada HV-a. Tijekom službe obnašao je dužnost zapovjednika desetine u izvidničko-diverzantskom vodu, kojim je zapovijedao general Mirko Norac. U studenom 1991 je ranjen na ličkoj bojišnici.
U razgovoru je opisao i napad JNA i Vojske Republike Srpske, odnosno Prvog krajiškog korpusa iz Banje Luke, koji su pod zapovjedništvom MomiraTalića i Slavka Lisice izvršili napad na Jajce. Prisjećajući se tog razdoblja, istaknuo je kako su već u ožujku 1992. godine vođene borbe na području Jajca, dok je masovni napad započeo u svibnju.
Naglasio je da je Jajce, zbog svog geografskog položaja, bilo u poluokruženju neprijateljskih snaga iz smjerova Mrkonjić Grada, Šipova, Banja luke i Vlašića. Ključnu ulogu u obrani grada imale su hrvatske snage, koje su se redovito popunjavale postrojbama iz Kiseljaka, Travnika, Viteza i Novog Travnika. Međutim, Mungos je napomenuo kako muslimanske snage u to vrijeme nisu sudjelovale u obrani Jajca, niti su pokazale volju za zajedničkim djelovanjem, nego su potajno provodile aktivnosti koje su išle na štetu Hrvata. To je, prema njegovim riječima, imalo dalekosežne posljedice te je Jajce palo pod srpsku kontrolu krajem listopada 1992
Dana 14. travnja stigao sam s hrvatskog ratišta, a već 20. travnja srpske snage započele su napade na općinu Travnik, sela u župama Podkraj, Turbe i Ovčarevo. Ti su napadi trajali narednih osam mjeseci, sve do konačnog egzodusa stanovništva iz gornjih krajeva općine Travnik. Mnogi su tada s nevjericom promatrali događaje u Hrvatskoj, uvjereni da se rat neće preliti u Bosnu i Hercegovinu. No, realnost je bila drugačija. Poznat je kalkulantski stav Alije Izetbegovića – „to nije naš rat“ – iako su muslimanske postrojbe sustavno naoružavane, obučavane i pripremane na teritoriju Republike Hrvatske. Te su snage vraćane u BiH, no rijetko su angažirane protiv položaja Vojske Republike Srpske. Umjesto toga, djelovale su kao pričuva, koja je, čini se, bila predodređena za kasniji sukob s Hrvatima. U tim je trenucima komunikacija između Srednje Bosne i Hrvatske još uvijek bila otvorena. Putni pravci preko Rostova, Pavlovice i Sebešića prema Gornjem Vakufu/Uskoplju i Hercegovini omogućavali su dotok ljudstva, opreme i naoružanja, unatoč organizacijskim poteškoćama. S vremenom je obrambeni sustav dobivao sve čvršći oblik. Osobno sam tada iz Hrvatske došao s devet suboraca sa velikim ratnim iskustvom”, naveo je.
Prostor Srednje Bosne bio je strateški iznimno važan Vojsci Republike Srpske, ponajviše zbog vojnih objekata poput vojarne Slimena u Travniku, vojarne Stojkovići i vojarne Draga u Busovači, ali i ključnih vojnih industrija – „Principa“ (današnjeg Vitezita), koji je kasnije postao glavna meta muslimanskih snaga u sukobu s HVO-om, te tvornice „Bratstvo“ u Novom Travniku, te putne komunikacije Travnik-Kupres. U tim kritičnim trenucima srpske su snage već bile zaposjele strateške točke i prometnice, posebice plato Vlašića. U svibnju smo izvršili izviđanja i zauzeli taj prostor, protjeravši Srbe. No, zbog neiskustva, već 15. svibnja pretrpjeli smo težak gubitak – na Galici je zarobljeno i masakrirano 14 pripadnika HVO-a. (počinitelji pripadnici 122 lake brigade VRS-a, u kolovozu 2023, godine potvrđena optužnica protiv zapovjendika Boška Peulića i drugih). Sukobi s Muslimanima u početku su se manifestirali kroz niz incidenata, dok je istovremeno trajala aktivna obrana hrvatskih položaja prema Vojsci Republike Srpske. Prvi ozbiljniji sukobi izbili su u Prozoru i Novom Travniku, gdje su zabilježeni veliki gubici. Zapovjednik Travničke brigade HVO-a, Ivica Stojak, u nastojanju da spriječi daljnju eskalaciju, otišao je na pregovore u Novi Travnik. No, 20 listopada 1992. godine pri povratku, na punktu kod medrese u Travniku, ubijen je, dok je njegov zamjenik Zvonko Gašo teško ranjen (napadač Terzić, zapovjednik postrojbe u 7. muslimanskoj brigadi). Taj događaj, u kojem su sudjelovali pripadnici Sedme muslimanske brigade i Terzićevih snaga, smatramo ključnim trenutkom koji je odredio daljnji tijek događaja za Hrvate Srednje Bosne”, kazao je Stojak.
U to vrijeme postrojbe HVO Travnik još su bile u aktivnoj obrani protiv srpskih snaga, ali istovremeno su muslimanske postrojbe počele blokirati dolazak pomoći iz Kiseljaka, Viteza i Novog Travnika. Na njihovim punktovima zaustavljane su kolone pomoći, a u Travniku su Hrvati zatvarani i zastrašivani. Zabilježeno je i nekoliko ubojstava u stambenim zgradama. Dana 18. studenoga 1992. godine, Vojska Republike Srpske zauzela je Turbe, Potkraj, Paklarevo i Ovčarevo, čime je dodatno pogoršana sigurnosna situacija.
Unatoč pokušajima deeskalacije, incidenti nisu prestajali, a 26. siječnja 1993. godine izveden je napad na selo Dusinu u općini Busovača. Tog dana počinjen je zločin, ubijeno 10 zarobljenih Hrvata (počinitelji pripadnici 7. muslimanske brigade, protiv zapovjednika 2. bojne Šerifa Patkovića potvrđena optužnica za ratni zločin u rujnu 2024. godine) koji označava početak agresije muslimanskih oružanih snaga na enklavu Srednja Bosna – Lašva. Tijekom sukoba s takozvanom Armijom RBiH, iz općine Travnik protjerano je oko 20.000 Hrvata, što je predstavljalo jedan od najvećih egzodusa hrvatskog naroda u Srednjoj Bosni. Dok su bojišnice još uvijek bile aktivne, u zaleđu se odvijala prava humanitarna katastrofa – masovna progona, ubojstva, zatočenja i mučenja civila i vojnika HVO-a. Crna bilanca tog razdoblja posebno je teška – ubijeno je 427 pripadnika HVO-a i 124 hrvatska civila. Stradanja nisu bila samo posljedica borbi, već i sustavnih zločina koji su ostavili trajne posljedice na hrvatsku zajednicu u ovom području. 24 travnja 1993 godine u selu Miletiči muslimanske snage čine stravičan zločin nad pet zarobljenih Hrvata”, rekao je u emisiji Mungos, danas prvi čovjek Udruge nositelja ratnih odličja HVO HB ŽSB.
Najveći pokolj nad Hrvatima dogodio se 8. lipnja 1993. godine, kada je u jednom danu ubijeno oko 112 Hrvata. Ovi ljudi nisu stradali u borbama, već su svirepo strijeljani. Među najtežim zločinima izdvaja se selo Bikoši, gdje je streljano 37 zarobljenih Hrvata, dok je u selu Dolac ubijeno 11 zarobljenih Hrvata. Ove egzekucije dogodile su se u svega nekoliko dana, ostavljajući za sobom spaljena sela i neizbrisivu traumu preživjelih. Pored masovnih ubojstava, brojni Hrvati prošli su kroz sustav logora koji su u to vrijeme podignuti na području Travnika i Zenice (Stari grad, Mehurići logor, El Mudžahida muzička škola u Zenici i mnogi drugi logori pod kontrolom takozvane A BIH. Ovi logori postali su mjesta nezamislive patnje i mučenja, a zarobljenici su bili izloženi brutalnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju. Među najzloglasnijim mjestima ističe se selo Mehurić, gdje je bio smješten mudžahedinski kamp i sjedište postrojbe El-Mudžahid, poznate po brutalnim egzekucijama i ritualnim ubojstvima. Logor u Zenici bio je pod kontrolom Sedme muslimanske brigade, gdje su također zabilježeni brojni zločini nad Hrvatima. Posebno su tragični slučajevi svećenika i časnih sestara koji su završili u logorima, gdje su podvrgnuti fizičkom i psihološkom zlostavljanju. Prema dostupnim podacima, samo na području općine Travnik postojalo je oko 20 logora kroz koje je prošlo približno 1.700 hrvatskih zarobljenika. Od njih je najmanje 70 likvidirano, a mnogi su prošli kroz torturu koja je ostavila trajne posljedice. Ova stradanja nisu bila samo dio ratnih operacija, već su bila rezultat sustavnog i smišljenog progona hrvatskog naroda u Srednjoj Bosni. O njima se dugo nije govorilo, a preživjeli i danas nose ožiljke prošlosti koja ne smije biti zaboravljena, navodi.
Govoreći o ratnoj bolnici, franjevačkoj bolnici u Novoj Biloj, kazao je: “Već 19. listopada 1992. godine, prvi ranjenik stigao je u ratnu bolnicu Nova Bila. Ta bolnica nije bila ništa drugo nego improvizirani prostor, zapravo crkva Svetoga Duha, koju su branitelji, zajedno s našim pokojnim fra Franjom Grebenarom – Grebom, adaptirali u privremenu bolnicu. Kasnije su se pridružili i doktori, a bolnica je postala ključna točka za zbrinjavanje ranjenika. Smatrali smo kako će crkva-bolnica ostati izvan dometa napada, no, nažalost, bili smo u krivu. Liječnici koji su radili u takvim uvjetima bili su heroji u pravom smislu te riječi. Dr. Perić, dr. Džambas, dr. Tabak i mnogi drugi, uz pomoć liječnika iz Splita, dali su nevjerojatne napore da spase živote. Ovi ljudi, pod nesnosnim uvjetima, pružali su njegu i liječenje, dok su istovremeno tražili način da dođu do potrebnih medicinskih materijala. Splitska bolnica bila je od ogromne pomoći, jer je iznova i iznova slala pomoć, no teško je bilo sve organizirati u uvjetima potpune blokade. U jednom trenutku, uslijed fizičkog razdvajanja Lašvanske regije od ostatka teritorija, nismo imali nikakvu komunikaciju s vanjskim svijetom. Jedina veza s ostatkom svijeta bila je helikopterska veza koju je održavao pukovnik Goran Batalija pilot helikoptera M8. On je bio naša jedina žila kucavica i veza za kontakte sa svijetom izvan Lašvanske regije. Kroz te helikopterske letove uspjeli smo evakuirati teško ranjene branitelje s mjesta stradanja spašeno je preko 200 ranjene djece.
Osmica u Vitezu, gdje je, tijekom primirja, muslimanska granata ubila osmero djece. Za taj zločin, kao i za mnoge druge ratne zločine koje su počinile muslimanske snage, nitko nije odgovarao. Prema nekim podacima, oko 110.000 ljudi bilo je protjerano iz svojih domova, a među njima je bilo oko 70.000 Hrvata iz četiri općine Lašvanske regije. Ti ljudi bili su gotovo 316 dana u potpunoj blokadi. Samo u Vitezu tijekom tog razdoblja poginulo je 653 branitelja. Srednja Bosna bila je planski predviđena za istrebljenje, prostor koji su muslimanske snage željele iskoristiti kako bi naplatile gubitak teritorija na prostoru Zapadne i Istočne Bosne, odnosno onih prostora koji su kasnije postali dio Republike Srpske. Iako smo bili suočeni s nemogućim uvjetima, Hrvati u Srednjoj Bosni nisu se predali. Hvala Bogu, poznati smo kao ratnici, i što nas snažnije udare, to postajemo jači i odlučniji. Nismo se borili samo za sebe, već za svoje obitelji, da ih zaštitimo od istrebljenja. Ratni zločini, poput onih u Križančevu Selu, gdje je ubijeno 74 vojnika i civila, te u Buhinim Kućama, gdje je ubijeno 36 žena i djece, ostali su nekažnjeni. Nitko nije odgovarao za ove zločine. Nedavno je donesena presuda za Križančevo Selo, gdje je bilo osmero optuženih, od kojih je jedan osuđen na 20 godina zatvora. Pokušao je pobjeći u Tursku, ali je uhvaćen, a u žalbenom postupku kazna mu je smanjena na 15 godina. Ova presuda samo je kap u moru neprocesuiranih ratnih zločina, ali ostaje i simbol borbe za pravdu koja još uvijek nije u cijelosti zadovoljena.
Na kraju bih želio istaknuti kao predsjednik Udruge nositelja ratnih odličja Županije Središnje Bosne, koja obuhvaća 12 općina srednje Bosne, da imamo izuzetno dobre odnose s predsjednikom Udruge 158. i 6. Domobranske pukovnije, gospodinom Ivicom Bubićem, kao i s pročelnikom Ureda za branitelje grada Splita. Ovi ljudi su redovito prisustvovali obljetnicama Zbornog područja Vitez, kao i obilježavanjima Bijeloga puta, koji je simbolizirao probijanje blokade u Središnjoj Bosni. Tada su u opkoljenu Središnju Bosnu stigle hrana, potrepštine i medicinska oprema, ali nažalost, poginuo je Ante Vlajić, jedan od naših heroja. Svi ovi događaji bili su poznati i predstavnicima međunarodnih institucija, uključujući SFOR, koji je, nažalost, često imao spornu ulogu u svim tim situacijama. Braniteljske udruge, među kojima su i naši članovi, imaju dobru suradnju, jer mi smo ljudi koji znaju što je rat i što smo sve prošli. Naša iskustva nisu nešto što se može opisati u nekoliko rečenica, a ni u nekoliko sati razgovora. Ono što smo proživjeli, teško je prenijeti riječima. Zato bih vas zamolio da nas posjetite, da zajednički snimimo prilog i dokumentarac, jer sve što sam Vam ispričao ovdje, samo je mali dio onoga što se događalo u srednjoj Bosni i što je hrvatski narod prošao u Domovinskom ratu od 1991. do 1996. godine, zaključio je Stojak.
Unutar Zbornog područja Vitez je preko 3.000 poginulih Hrvata, od toga oko 138 djece, 7.000 ranjenih i 110.000 protjeranih ljudi. Sela su bila spaljena i uništena, a strahote koje su se događale ne mogu se zaboraviti. Samostan Guča Gora bio je mjesto na kojem su mudžahedini činili strašne zločine, a crkva na Docu također je bila uništena. Sve su to simboli stradanja i otpora, a naši ljudi nikada neće zaboraviti što je bilo učinjeno na tom prostoru, naveo je na koncu emisiji.
