Daytonski sporazum sadržavao je snažan međunarodni zahtjev upućen Izetbegoviću i njegovoj politici da otkaže gostoprimstvo mudžahedinima. Sporazum o vojnim aspektima mirovnog rješenja Daytonskog sporazuma određuje “sve će snage, uključujući pojedine savjetnike, borce za slobodu, instruktore, dragovoljce i osoblje iz susjednih zemalja i drugih država, povući s teritorija BiH“, snage koje nisu lokalnog porijekla moraju se povući u roku 30 dana.
Šeik Anwar Shaaban imao je vodeći položaj u odredu El Mudžahedin, te ključnu ulogu u strategiji, planiranju i provođenju politike arapskih mudžahedina u BiH, poginuo je u blizini Žepča 14.12.1995. prilikom razmjene vatre na punktu s pripadnicima Vojne policije. Prilikom identifikacije zaplijenjen mu je dnevnik u kome je zabilježio i posljednje rasprave o budućem odnosu arapskih mudžahedina i Bošnjaka nakon završetka rata u BiH, koji su vođeni u razdoblju između parafiranja Daytonskog sporazuma od 21.11.1995. i njegova potpisivanja u Parizu 14.12.1995. godine. Sastanak zapovjednika odreda El Mudžahedin Abu El Maalija i Anwara Shaabana s Alijom Izetbegovićem, Rasimom Delićem i Sakibom Mahmuljinom održan je 10.12.1995. godine u Zenici u Domu umirovljenika gdje im je Izetbegović priopćio da će se odred morati rasformirati. Shaaban je pribilježio i stajališta zapovjednika odreda El Mudžahedin o raspuštanju odreda, predaji oružja, ostanku ili odlasku iz BiH kao i razgovore s zapovjednikom Štaba Vrhovne komande generalom Rasimom Delićem i predsjednikom Alijom Izetbegovićem. Njegov dnevnik autentični je dokaz o stvarnim odnosima Izetbegovića osobno i Izetbegovićeve politike prema mudžahedinima, te o sporazumu Izetbegovića s vodstvom mudžahedina o uvjetima i zadaćama njihova ostanka u BiH nakon Daytonskog sporazuma. Mudžahedini su Daytonski sporazum primili kao izdaju borbe za islam, poniženje i okupaciju. Pritom je zabilježena izjava alžirskog zapovjednika u Zenici; “Nismo došli ovamo da odemo čim stignu Amerikanci, živimo u doba kada će islam prevladati, Bosna je muslimanska zemlja i mi ćemo je braniti“.
Dio mudžahedina je bio odlučan da ne pristanu na odredbe Daytonskog sporazuma da moraju napustiti BiH, zaprijetio je da će se boriti drugim sredstvima:
HAMZA: “Prije svega, istjerivanje iz BiH predstavlja veliko poniženje za muslimane, mi želimo mučeništvo i marljivo tragamo za njim u ovoj zemlji. Dopustite da se suprotstavimo svim nevjernicima i Bog će biti s nama i on nas neće napustiti. Dopustite da se suprotstavimo nevjernicima i molimo Boga za mučeništvo da umremo za njegov cilj. Mi nećemo predstavljati nikakvu kočnicu za bilo kojeg muslimana. Čak i ako bi Abu Al-Maali i Shavkkh prihvatili takvo poniženje, mi ga nećemo prihvatiti. Mi ćemo se boriti drugim sredstvima. Obvezati ćemo se na mučeništvo pred Bogom. Nećemo otići iz zemlje, niti predati naše oružje. Mi ovamo nismo došli u potragu za slobodom, niti da budemo plaćenici ili dobrovoljci. Nas je ovamo dovela doktrina o pomaganju muslimanima, to je obveza koju imamo prema bilo kojoj skupini muslimana bilo gdje u svijetu. Zato nas najviše boli što su ljudi čiji smo rat došli voditi, sada protjeruju iz zemlje – preslika Anwarovog dnevnika “
“Sveti ratnici“ su došli u BiH širiti islam i uspostaviti islamski poredak u državi na europskom tlu. Uvjereni su da su za islam u 4 godine više učinili nego u prethodnih 100 godina.
Razloge uključivanja SAD u mirovne pregovore vide u strahu Amerikanaca i Europe od sve većeg utjecaja mudžahedina na ABiH;
“njihovo nedavno uključivanje motivirano je činjenicom da bošnjačka ARBiH raste i prihvaća mudžahedine. To je posebno točno kada je riječ o radu ARBiH. SAD i Europa se toga plaše. Nisu se oni umiješali zato što ih je zabrinuo broj mudžahedina, nego mudžahedinskog utjecaja na ARBiH koji je očigledan u trećem korpusu, oni se sami ne razlikuju mnogo od mudžahedina… “
“Vjerski razlog“ smatrali su da im ne dopušta odlazak, niti će položiti oružje, te su se nadali da će u tome imati potporu Alije Izetbegovića; “Vjerojatno će se Ali složiti i ostaviti nas netaknutim kao postrojbu, ali on provodi politiku SAD-a. nadamo se da ćemo biti dovoljno kompetentni da ga večeras uvjerimo da zauzme našu stranu u sučeljavanju s tim ljudima“
Mudžahedini su raspravljali različite načine kako bi zadržali svoju postrojbu koja predstavlja “silu za zaštitu islama“. Uvjeravali su se, morati ćemo “pribjeći lukavstvu kako bi se održali, ali oružja se ne bi odrekli“. Ako raspustimo vojnu jedinicu, sakrit ćemo oružje, ako nas potjeraju iz ARBiH, nastaviti ćemo sa svojim misionarskim radom. Međutim, postajali su svjesni da će njihova postrojba biti rasformirana ali većina odbija ponuđeno primirje, povlačenje, predaju oružja te zagovaraju gerilsku taktiku kao alternativu ponuđenom mirovnom sporazumu, a to znači borbu s drukčijim oznakama i atentate kada ih se može koristiti kao sredstvo za širenje džihada.
Daytonski sporazum je prijetnja koja će onemogućiti mudžahedine da služe svom cilju. Amerikanci su glavni neprijatelji koji nastoje raspustiti vojne postrojbe mudžahedina, protjerati ih iz BiH, te onemogućiti džihad za islam u BiH, odnosno Europi. Zato je vijeće mudžahedinskih čelnika bilo na stajalištu “ostalo nam je da svedemo račune sa Britancima, Hrvatima i Amerikancima…“
Strani ratnici su očekivali zaštitu ALI IZZATA – Alije Izetbegovića
Strategiju političkog djelovanja mudžahedina koju je predložio Al-Harith potvrdile su godine koje su slijedile, ona je imala za cilj očuvati mudžahedine kao društvenu skupinu u enklavama u kojima bi ostalo prikriveno oružje, a koje bi se zvale “muslimansko selo“. Mudžahedinske skupine (gamma¨a) bavile bi se misionarskim radom i uspostavom islamskog društva, odnosno provodio bi se džihad za Božju stvar. Očito je vijeće mudžahedina na kojem se raspravljalo o njihovoj budućnosti nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma imalo velika očekivanja od Ali Izzata (Alije Iztbegovića) kako bi ostvarili svoje jasne zamisli. Nadali su se da predsjednik neće iznevjeriti svoja obećanja niti pokleknuti pred bilo kakvim međunarodnim pritiskom. Vlada nas ne smatra strancima – mi imamo bosansko državljanstvo, možda će nam ponuditi da se uključimo u civilni život. Smatram da su male šanse da Arapi budu protjerani sve dok je Alui Izzat tu. Međutim, bili su svjesni da moraju napustiti BiH 30 dana od potpisivanja sporazuma te da je veliki međunarodni pritisak na Izetbegovića. Zato se nadaju njegovoj odlučnoj potpori jer znaju da je on bio u zatvoru zbog islama te očekuju da će se on zajedno s njima i dalje žrtvovati za vjeru – “Bio sam musliman i to ću i ostati. Osjećao sam se borcem za stvar islama u svijetu i time ću se osjećati do kraja života -Sjećanja “
Alija Izetbegović je uživao poštovanje stranih ratnika zbog svojih uvjerenja i trpljenja zbog islama ali isto tako iz zbog njegove politike koja je i simboličkim gestama pokazivala dosljednost borca za islam – bio im je blizak jednako kao i ajatolah Homeini, obojica nisu cijenili Ataturka jer su ga smatrali izdajicom islamskih načela i vrijednosti. Izetbegović koji je zagovarao građansku BiH nije htio iskazati poštovanje utemeljitelju sekularne i građanske Turske čak i kao predsjednik Predsjedništva BiH; “Turska kao islamska zemlja vladala je svijetom. Turska kao europski plagijat predstavlja trećerazrednu zemlju kakvih ima još stotinu na svijetu – Islamska deklaracija str.157“
Žal zbog činjenice da vojna postrojba mudžahedina više ne postoji, bar ne imenom, razotkrio je IFOR u veljači 1996. kada je upao u centar za obuku AID-a Pogorelica kod Fojnice, te uhitio 3 iranska obavještajca. Iranci su obučavali muslimanske operativce sigurnosnih službi izvještajnim i terorističkim aktivnostima. Izetbegović je priznao da je postojanje kampa “naša velika pogreška i kršenje onoga što smo potpisali“ Kamp Pogorelica bio je samo jedna u nizu epizoda koja nije promijenila strategiju djelovanja da se mudžahedini u BiH skrase u mjestima koja će nazivati “muslimansko selo“ i u kojima će formirati nezavisne džemate. Pripadnici tih postrojbi su naturalizirani, poženili su se domaćim djevojkama, dobili su putovnice i uklopili se u građansko društvo. Postali su nevidljivi međunarodnim snagama pa je tako uz obećanu pomoć službenog Sarajeva izigrana odredba da svi ratnici moraju napustiti BiH, na prigovor NATO-a o nazočnosti mudžahedina i izigravanja sporazuma, Izetbegović je odgovorio;
“…nije u skladu s moralnim načelima našeg naroda otjerati ljude koji su se borili na našoj strani i nemaju kamo otići jer se ne mogu vratiti u svoje zemlje… E. Kohlmann str. 224.“
Terorističke aktivnosti su zabilježene i prilikom posijete pape Ivana Pavla II. Bosni i Hercegovini
Međunarodne snage i američka politika imali su dovoljno dokaza da su mudžahedini dobili utočište, obuku i zaštitu u BiH i da su nastavili djelovati na programu radikalne islamizacije bosanskog društva, a dio njih bio je involviran i u terorističke akcije koje su e događale nakon Daytonskog sporazuma. Problem prisutnosti stranih ratnika međunarodna politika nije željela predimenzionirati kako bi spasili fragilni mirovni dogovor. Međutim, broj terorističkih napada rastao je iz godine u godinu – u 1997. godini terorističke akcije bile su gotovo svakodnevne – 35 napada eksplozivnim napravama, a u preko 90% ciljevi su bili Hrvati – 10 privatnih posjeda, 8 katoličkih crkava, 5 stambenih objekata, 3 infrastrukturna objekta, 2 džamije. Događalo se da teroristi koji su bili optuženi za napade na hrvatske povratnike, bivši pripadnici odreda El Mudžahid koje traži policija, stanuju u policijskom stanu.
Ubojstvo pomoćnika ravnatelja AID-a Nedžada Ugljena 26.09.1996. godine očito je bila posljedica obračuna između ključnih aktera bošnjačke politike. Ugljen je imao spoznaje kako mu se sprema likvidacija i Izetbegovića je upoznao s tim na što mu je ovaj odgovorio; “Nečko moj svaki dan po 5,6 ljudi dolazi s istim vapajem. Vjeruj mi i meni prijete…“
Prilikom posjete pape Ivana Pavla II. Sarajevu 12.04.1997 godine na dva mjesta na trasi kojom je trebao proći Sveti Otac pronađen je eksploziv pripremljen za aktiviranjem radio uređajem. Odjeljenje protudiverzantske zaštite MUP-a FBiH prilikom trećeg pregleda trase kojom će proći Sveti Otac pronašlo je i deaktiviralo veću količinu eksploziva ispod mosta na rijeci Miljackoj. Husein Barjaktarević zaustavio je vozilo SFOR-a i upoznao ih da je na jednom dijelu prometnice Sarajevo-Kiseljak primijetio eksploziv, koji je naknadno deaktiviran, a kojega nisu našli prethodnog dana prilikom pregleda trase. Znakovito je ponašanje policajaca muslimana koji su ispitivali Barjaktarevića o njegovoj informaciji SFOR-u; Barjaktareviću (muslimanu) su policajci (muslimani) koji su ga ispitivali dali krunicu i slike katoličkih svetaca, rekavši mu da je to poklon od Pape – sve je to prijavio i u policijsku postaju Kiseljak da bi mu u to vrijeme izgorjela obiteljska kuća u selu Tulice, gdje je ranije živio.
U zapadnom dijelu Mostara 18.09.1997. godine eksplodirala je auto-bomba – 3 osobe su teže povrijeđene, a 40 lakše, oštećeno je 94 stana, 96 automobila, 13 poslovnih prostora. Prve su reakcije bošnjačkih dužnosnika bile da su Hrvati sami sebi postavili bombu, istraga je međutim pokazala da su počinitelji bili Ahmed Zuhair i Ali Ahmed Ali Hamah zvani Ubeida a da su im pomagali Saleh Nedal i Vlado Populovski. Počinitelji nisu kažnjeni, a ni djelo nije bilo kvalificirano kao teroristički čin nego kao ugrožavanje sigurnosti. Pravno tumačenje ove situacije zašto nije kvalificirana kao krivično djelo terorizma objašnjenje je bilo da bi se takva optužnica teško dokazala da su pobude i namjere počinitelja bile usmjerene protiv BiH jer se radi o ljudima koji su došli boriti se za njezin opstanak.
Na zamjenika ministra unutrašnjih poslova u Vladi FBiH Jozu Leutara izvršen je atentat 16.03.1999. u centru Sarajeva aktivirana je eksplozivna naprava ispod njegovog automobila, a kao dužnosnik je upozoravao međunarodnu policiju IPTF o nazočnosti mudžahedina u Srednjoj Bosni iako su za nekima bile raspisane tjeralice, a oni se bezbrižno kretali određenim dijelovima BiH. Unatoč svim terorističkim napadima i zločinima nakon rata, Izetbegović je bio dosljedan u obrani mudžahedina, po njegovom “mudžahedini i teroristi nisu ista stvar“ – “Ni jedan od njih nije osumnjičen ni za kakve terorističke djelanosti u BiH, a ni međunarodne snage IPTF-a i NATO-a nisu imale nikakvih problema s mudžahedinima u zadnjih 6 godina – E.Kohlmann str.267.“
Alija Izetbegović – mjesec dana nakon napada na WTC podnio ostavku
Međunarodne terorističke organizacije imale su svoje uporište i u BiH. to je postalo očito kada su teroristički planovi iz faze inkubacije prešli u fazu ostvarenja. Napad na nebodere Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku 11.09.2001. promijenio je i američku i međunarodnu politiku prema terorizmu. Ta je promjena imala i izravne posljedice na odnose američke politike prema BiH. Američki visoki dužnosnici prenijeli su Izetbegoviću Clintonovu poruku još 2000. godine;
“…stalno smo ponavljali Izetbegoviću da, ako dođe dan kad otkrijemo da su ti ljudi vezani za neki strašan teroristički čin, taj će dan cijeli odnos između SAD-a i BiH prijeći iz prijateljstva u neprijateljstvo…“
Mohamed Atta bio je najpoznatiji pripadnik skupine otmičara zrakoplova s kojima je srušen WTC, a navodno je, prema nekim izvorima 1999. boravio u Bočinji, kao i drugi mudžahedini iz BiH. Nakon 11. rujna činjenice o mudžahedinima u BiH više nisu bili drugorazredna politička pojava. Mjesec dana nakon napada na WTC, 13.10.2001. Alija Izetbegović je podnio ostavku na mjesto predsjednika najveće i najjače muslimanske stranke SDA BiH, s obrazloženjem iz zdravstvenih razloga, a kao njegov nasljednik izabran je Sulejman Tihić kao predstavnik umjerenije bošnjačke politike. Nakon njegove ostavke službena je BiH započela s učinkovitijim potragama i progonom terorista s mudžahedinskim pedigreom.
Piše: A.S.
