Bosna i Hercegovina dobila je međunarodno priznanje u travnju 1992. i bila je primljena u članstvo UN-a, a da prethodno nije postigla dogovor o svojemu ustavnom državnom uređenju iako je to bio uvjet za njeno priznanje. Dogovor o novom ustavu i referendum o neovisnosti kao uvjet bez kojega se ne može dobiti međunarodno priznaje još tada su bili prepoznatljivi problemi oko kojih je izostajao dogovor tri naroda u BiH. Svako ustavno rješenje i prijedlozi Međunarodne zajednice o konceptima uređenja BiH polazilo je od odnosa tri nacionalna entiteta, a svi međunarodni prijedlozi uređenja BiH imali su projekciju BiH kao federalne države upravo uvažavajući interese tri najzastupljenije nacionalne kategorije.
Složenost ukupnih prilika u periodu procesa raspada Jugoslavije kod svih relevantnih međunarodnih autoriteta koji su se bavili situacijom u BiH je vrijedila spoznaja da BiH neće moći opstati ukoliko se ne pronađe prihvatljivo rješenje koje će u punom smislu te riječi zadovoljiti interese tri sukobljene strane u BiH, prvenstveno vodeći računa o nacionalnom pitanju. Svi akteri na međunarodnoj sceni su toga bili svjesni, a za posljedicu imamo Dejtonsku tvorbu koja naglašava poziciju tri konstitutivna naroda u BiH. ¸
Samo Ivo Komšić i protagonisti unitarne države ne razumiju da BiH kao građanska država, kao država-nacija ili kao bilo kakva drugačija ustavnopravna tvorba neće imati šanse ukoliko nacionalno pitanje tri konstitutivna naroda u BiH ne bude riješeno na zadovoljavajući način. Zašto bi se bilo tko odricao principa konstitutivnosti ako je to najveće jamstvo ustavnopravne zaštite nekog kolektiviteta? Zašto su Bošnjaci kao najbrojniji narod u BiH afirmirali sve svoje nacionalne odrednice; naciju, jezik, kulturu, religijske specifičnosti, sve razlikovne konstitutivne elemente svoje etno-nacionalne pripadnosti, ako im je država BiH važnija od njihovog nacionalnog određenja?
Ivo Komšić je političar koji se svojim javnim djelovanjem u potpunosti uklapa u bošnjačke narative koje godinama baštini političko Sarajevo u BiH. Međutim, nekada je Ivo Komšić imao drugačija razmišljanja, a upravo takva razmišljanja koja su dijametralno suprotna u odnosu na ova koja pokušava etablirati svojom najnovijom knjigom “Tuđmanov haški profil“, kao i kontinuiranim kolumnističkim radom za Autograf.hr, doista pokazuju kako je narav tog zajedničkog projekta Drage Pilsela i njega, uistinu smišljen u uredima bošnjačkog političkog vodstva s namjerom da se propagandnim aktivnostima o navodnim zločinačkim namjerama predsjednika RH Franje Tuđmana i vodstva HR-HB dogodi i konačni obračun s političkim idejama i nastojanjima Hrvata u BiH u njihovoj borbi za jednakopravnost i konstitutivnost. Knjiga “Tuđmanov haški profil“ treba poslužiti kao propagandni materijal kojim će se bombardirati domaća i međunarodna javnost o tome “kako još uvijek nisu poražene ideje i zločinačke namjere te genocidna politika Hrvata u BiH potpomognuta službenom politikom iz Zagreba“.
Zanimljivo je kako ovakve poruke iz BiH, koje vrlo često koristi jedna grupa uvijek istih ljudi, u kojima se na najgori mogući način kritizira politički vrh RH te optužuje za veliku zavjeru protiv BiH, uvijek nađu podršku i publiku u RH koja će spremno prihvatiti sve ono što im tvorci tih poruka serviraju. Manje-više poznato je tko su ti pojedinci iz političkog i javnog života u RH ali pomalo iznenađuje kako je bivši MOST-ov ministar MUP-a RH Vlaho Orepić imao potrebu prisustvovati promociji spomenute knjige u Mostaru, posebno ako se ima na umu kako je MOST kao politička opcija slao prihvatljive političke poruke o neravnopravnoj političkoj poziciji hrvatskog naroda u BiH.
Orepić na promociji
Snaga argumenata koje iznose Drago Pilsel i Ivo Komšić u ovoj knjizi prije svega leži u činjenici kako je osnova za nastanak te knjige pravomoćna presuda haškog suda u slučaju Prlić i drugi. I to bi trebalo biti gotovo na dogmatskoj razini jedino ispravno, bez ikakvih mogućnosti preispitivanja ispravnosti takve odluke. Ovdje nije namjera preispitivati presudu Haškog tribunala, ona je takva kakva jeste, o tome će svoj sud i analizu dati pravni eksperti i drugi relevantni stručnjaci za međunarodno humanitarno pravo ali jeste cilj i namjera preispitati primijenjenu logiku haškog Tribunala u ovom slučaju, iako je i to po vama nedvojbeno ispravno. Međutim gospodo, postoje i oni po kojima je rad haškog Tribunala, dvojben u svojoj cjelovitosti, a nasljeđe koje je ostavio nakon zaključenja svoga rada, daleko je od onoga što mu je bila misija. Za to postoji mnoštvo argumenata koje vrijedi uzeti u obzir. Znam, reći ćete ali to je presuda iza koje stoje eksperti, jeste, ali presude su donosili i komunistički sudovi gdje je istina često bila skrnavljena, a i njih su potpisivali navodni eksperti. Jako čudna logika haškog suda u ovom predmetu, koja ohrabruje i daje argumente mnogim kritičarima da se koriste kvalifikacijama kako je isti zapravo politički sud čiji zadatak nije bio utvrditi činjenice i uspostaviti istinu, već presudama oblikovati karakter rata na prostorima bivše Jugoslavije. Kako se Ivo Komšić u svom javnom gostovanju upuštao u konstrukcije, nikada i ničim dokazane, osobito za vrijeme akcije Oluja, navodne kalkulantske uloge predsjednika Tuđmana u pregovorima, pravac kretanja združenih snaga HV, HVO-a i AR BiH te kako je koja formacija djelovala na terenu pa čak i tvrdnje kako je Tuđman vojnoredarstvenu akciju “Oluja“ dogovorio s Miloševićem, osjećati ću se slobodan i ja konstruirati i reći kako presuda Haškoj šestorci i UZP-u, ne može opstati, te da će doći i vrijeme i okolnosti kada će se ista preispitati i promijeniti jer povijesne, sociološke, ratne te pravno-političke okolnosti i razlozi ne daju opravdanje za njeno postojanje i održanje. Zna to i Ivo Komšić ali glava razmišlja onako “kako tko plati“. Što bi rekao predsjednik RH Zoran Milanović, Mile Petković nije ratni zločinac, mogu ga osuditi deset puta, ali me ne mogu uvjeriti u njegove navodne zločinačke namjere.
U najnovijoj kolumni pod naslovom “Novi-stari projekti o podijeli BiH“ za Pilselov Autograf.hr Ivo Komšić iznosi kako su Hrvati u Bosni zapravo najveća smetnja ostvarenju srpsko-hrvatskog dogovora o podijeli BiH, da je izrađen projekt hrvatskih Akademika koji se naslanja na Memorandum SANU, da se Bošnjake gura u zagrljaj Srbima te da se zagovara ta vrsta partnerstva koji bi bili na štetu Hrvatima u BiH, kako retorika o ugroženosti, o nelegitimnom predstavljanju, o neravnopravnosti te nacionalistička retorika koja vrijeđa Bošnjake, koja im vrijeđa vjeru, koja ih ponižava, proglašava potencijalno najopasnijim teroristima za Europu, razvija mržnju Bošnjaka prema Hrvatima, o tome kako je u svim lokalnim zajednicama gdje HDZ ima vlast u srednjoj Bosni sve podijeljeno – vrtići, osnovne i srednje škole, zdravstvo, policijske snage, u nekim mjestima još se održavaju dvije administracije, podijeljene su trgovačke i zanatske radnje, građanska i strukovna udruženja, umirovljenici, javna poduzeća, prirodna bogatstva itd. Svi znamo da u Sarajevu kao glavnom gradu BiH ne postoje škole kao javne ustanove na hrvatskom ili srpskom jeziku ali to za Ivu Komšića nije sporno.
Međutim, kako je nekada govorio Ivo Komšić, ni najmanje se ne uklapa u poruke koje želi poslati ovom knjigom i svojim kolumnističkim radovima. U intervjuu za “AIM Tuzla“ 19.11.1994. na upit novinara odgovara:
Neki hrvatski političari uvjetuju Federaciju konfederacijom. Je li se ona može Srbima onemogućit i koliko je to principijelno? … to je složeno pitanje na koje se ne može odgovoriti jednoznačno. U pogledu prava, konfederacija Hrvatske i BiH nije isto sto i konfederacija tzv. Republike Srpske sa Srbijom jer su oni izvršili agresiju na BiH i Hrvatsku – i na Hrvate i na Bošnjake Muslimane. Nepoznato je u povijesti da je svjetska zajednica omogućila spajanje teritorija država koje su bile agresori u jednom ratu. Svijet nema ni moralne ni političke osnovice da to učini jer bi to bilo puno nagrađivanje agresora. Konfederacija BiH i Hrvatske je drugog tipa. Nju prave žrtve. One imaju pravo da prave saveze, čak i vojni. Nismo mi izvršili agresiju na Srbiju, već obratno, a u samoobrani imamo pravo na sve vrste saveza. Moramo voditi računa da konfederacija BiH i Hrvatske ne otvori put stvaranja velike Srbije.
Ipak, prisutna je aktivnost političkih lidera na terenu, primjerice Daria Kordića, koji obilazi BiH i traži daljnje podjele. Nije li kočenje na općinskoj razini rezultata i takve političke aktivnosti? – Teško se jednoznačno odrediti prema tome. Kad neki zajednički posao ne ide kako je zamišljeno, uobičajeno je da zainteresirani i odgovorni za taj posao prebacuju odgovornost na drugu stranu, nastojeći je optužiti da je ona kriva što taj posao ne ide naprijed. Pravi razlozi se kriju u stupnju demokratiziranosti društvenih odnosa i državnih institucija, odnosa unutar svakog naroda. To će s vremenom postajati sve dominantnije pitanje i osim agresije koja je dominantan problem, u najvećoj mjeri određivati ukupne društvene odnose. Zato je, osim borbe protiv agresije, temeljna borba u BiH borba za njenu demokratizaciju. Jer bez demokracije Bosna ne može opstati.
Dakle, tih godina Ivo Komšić nije smatrao da je RH agresor, nije ništa sporno nalazio u konfederalnim vezama BiH i RH koje su bile zajednički dogovorene u Washingtonu, čak mu nije bilo sporno ni djelovanje Darija Kordića, nalazeći opravdanje kako je izgradnja federalnih institucija zajednički posao Hrvata i Bošnjaka.
Ivo Komšić je znao za zločine u Srednjoj Bosni i bojao se odgovornosti
Ivo Komšić je također znao i za zločine koje su snage ARBiH počinile nad Hrvatima u Srednjoj Bosni svjedoči dokument o magnetofonskom zapisu sa sjednice Predsjedništva BiH od 29.12.1993.
Na sjednici Predsjedništva BiH 29.12.1993.(godina UZP-a po bošnjačkom kalendaru) Ivo Komšić upitao je Izetbegovića o vojnim operacijama Armije BiH u Srednjoj Bosni odnosno o ulozi i odgovornosti Predsjedništva kao vrhovnog zapovjedništva, tko je odlučio koja područja Srednje Bosne će se “odraditi“ jer je bio svjestan da sa Srednjom Bosnom “nije sve čisto“;
“ono što bi morali mi raščistiti ovdje između sebe…to je je li će se prostor središnje republike utvrditi na pregovorima i je li će se to poštivati ili ćemo ići i na neku vojnu opciju…Sjećam se predsjedniče vi ste jednom rekli, mi ćemo na pregovorima što mognemo, a ovdje gdje mognemo vojno, uraditi ćemo to vojno. Nemam ja ništa protiv toga ali da mi to utvrdimo točno, da markiramo koje prostore treba uraditi vojno. Da ne bismo sebi otežavali situaciju na pregovorima u Ženevi ili tamo gdje se vode. Bojim se da ova sad situacija u Srednjoj Bosni može otežati naš položaj, pregovarački položaj.
Na ove riječi reagirao je čak i Stjepan Kljuić koji se obratio Aliji Izetbegoviću:
“ako iz ove enklave otjeramo ovo malo Hrvata onda smo mi svi Hrvati koji smo za BiH poraženi jer nećemo imati naroda…mi hoćemo sada da ovo malo Hrvata sirotinje sačuvamo. Ako ih oni izvedu, armija i dalje napada, armija će dobiti tvornicu, otjerati će Hrvate, onda vjerujte u BiH neće biti ni 12 % Hrvata što si ih ti predvidio u onim podjelama. Ti tvornicu nećeš dobiti, a ja ću izgubiti narod, ostalo mi je još 150 000 ljudi tamo.“
Ivo Komšić je stavio potpis na Deklaraciju o organizaciji Unije 3 republike u BiH, a danas kaže da su drugi dijelili BiH
Ivo Komšić je također i supotpisnik ZAJEDNIČKE DEKLARACIJE iz Ženeve od 14.09.1993. godine (“godina UZP-a”) u kojoj se predviđa osnivanje radne skupine za pitanja teritorijalnog razgraničenja između dvije republike u predviđenoj Uniji Republika BiH, na osnovu koje je imenovan u radnu skupinu za pitanja ljudskih prava u ime BiH, kao što je i potpisnik INICIJATIVE upućene predsjedniku Franji Tuđmanu kao jedan od predstavnika Koordinacije hrvatskih institucija od 27.11.1993. u kojoj se moli predsjednik Tuđman da on ne dopusti nestanak države BiH, a unutarnje uređenje BiH provesti onako kako je dogovoreno u tj. kao Savez triju Republika BiH i uvođenje dvodomnog parlamenta kao i prekid svih neprijateljstava, upravo je Ivo Komšić imao zadaću u osobnom susretu informirati predsjednika Tuđmana o navedenim molbama.
Ovo je vrlo važan detalj koji dijametralno suprotno govori o činjenicama koje Ivo Komšić na svoj način nastoji etablirati u svojoj knjizi. Iz arhivskih dokumenata razvidno je kako je zapravo dogovor o uređenju BiH kao Unije tri republike, dogovor iz Ženeve koje je i sam Komšić potpisao, a ne Tuđmanova podjela BiH. Ako je bilo podijele BiH iz navedenog se onda može zaključiti da je Ivo Komšić s ostalim akterima zajedno dijelio BiH. Događajni okvir je posebno zanimljiv, jer stenogram sa sjednice Predsjedništva ukazuje da je Komšić znao za ratne zločine nad Hrvatima u Srednjoj Bosni jer Izetbegović nije želio da prostori Srednje Bosne pripadnu hrvatskoj republici unutar Saveza Republika zato je ARBiH bila u punom ratnom djelovanju na prostoru Srednje Bosne.
Izetbegović je htio biti lider građanske BiH, a bio je samo lider muslimana
Činjenica je da srpski narod nije želio „izaći“ iz Jugoslavije, te da njegovo vodstvo nije pristajalo na nuđene planove o (kon)federalizaciji Bosne i Hercegovine, već su svoje interese i političke ideje željeli provesti putem rata. No, isto tako Izetbegović nije htio prihvatiti ni jedan od ponuđenih mirovnih planova EZ koji su državi BiH jamčili cjelovitost, a konstitutivnim narodima jamčili nacionalne teritorijalne entitete – u manjoj ili većoj mjeri ovisne o centralnoj vlasti. Alija Izetbegović u tim je povijesnim zbivanjima imao ključnu ulogu i kao predsjednik SDA i neosporni lider Muslimana, najbrojnijeg naroda u BiH, ali i kao predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Njegova politička filozofije i politička strategija, je nacionalne interese konstitutivnih naroda smatrala nelegitimnima. Izetbegović je iz taktičkih razloga zagovarao „građansku državu“, a strateški mu je cilj bio stvaranje unitarne države koja će biti matična država muslimanskoga naroda. Motivi i vrijednosti na kojima se temelji politička filozofija Alije Izetbegovića kao i prikaz strateških ciljeva kojima je težio te raščlamba odluka i uporabe vojne sile kojima je izigravao međunarodne mirovne planove definitivno potvrđuje zamisao o izgradnji države i društva po mjeri samo muslimanskog naroda kao države u građanskom smislu. Izetbegović je smatrao da je presudna odrednica identiteta muslimanskoga naroda islam, odnosno da Muslimani nisu nacija nego primarno vjerska zajednica, štoviše smatrao je da određenje nacije svome narodu sužava njeno islamsko određenje, jer islam je univerzalna odrednica, a nacionalna pripadnost to nije.
Takvo njegovo shvaćanje identiteta muslimanskoga naroda ključna je odrednica za razumijevanje njegove politike ustavnoga uređenja BiH, ali i vođenja međunarodne politike. Suglasje o identitetu muslimanskoga naroda još ne postoji, već postoji lepeza različitih stajališta od jedinstva, rivalstva do isključivosti između nacionalnoga i konfesionalnoga identiteta Muslimana/Bošnjaka. Izetbegovićevo poimanje identiteta muslimanskoga naroda, je bilo presudno u vođenju njegove, a to znači i službene muslimanske politike, a za svoj program neosporno je imao potporu muslimanskoga naroda. Samo je hipotetsko pitanje kakvu bi politiku vodio netko tko je imao oprečne stavove o islamu i naciji od Izetbegovića, odnosno bi li takva osoba uopće dobila političku potporu kakvu je imao Izetbegović, s obzirom da je ona bila apsolutna?
Politička strategija Alije Izetbegovića težila je ostvarenju jasno definiranih ciljeva. Ostvarivanju tih ciljeva bile su zapreka kako velikosrpska politika i agresija, zahtjevi Hrvata za federalnim uređenjem BiH, ali i međunarodna zajednica sa svojim mirovnim planovima i uvjetima koji nisu bili kompatibilni s ciljevima muslimanskoga vodstva. Koloplet srpskih, muslimanskih i hrvatskih političkih interesa, međunarodnih odluka, intervencija i pritisaka, te vojnih pobjeda i poraza triju sukobljenih strana, etničkog čišćenja, stradanja civilnoga pučanstva i razaranja gradova – tvorio je stranim promatračima onda, a vjerojatno novim generacijama danas, nerazumljiv ili čak iracionalan sklop političkih odnosa i događaja.
Povijest je učiteljica života ali ne za one koji je znaju prepričati, nego za one koji je razumiju
S obzirom na sve navedeno važno je reći da tri naroda BiH mogu urediti na način kako oni smatraju da treba izgledati njena ustavno-pravna i politička konstitucija. Nema premašenih modela, gospodine Komšiću, ima samo realnih i održivih te u političkom smislu pragmatičnih rješenja koji će moći ponuditi okvir i sačuvati BiH. Ukoliko izostane dogovor tri naroda o budućnosti BiH, sve drugo je sila te pravno i političko nasilje u kojemu će samo jedna strana biti zadovoljna, a to je uvijek na štetu zajedničkih interesa i države BiH. Tome svjedočimo danas, blokada rada institucija, ponašanje političkog vodstva iz RS jasno pokazuje da selektivna, pristrana i jednostrana rješenja nisu dobra, ne odražavaju volju naroda i nisu put ka zajedničkoj sreći te zadovoljnijem društveno-političkom ambijentu u BiH. Multietničko, multikulturalno i multikonfesionalno društvo je moguće uvijek i svugdje gdje postoji ustavno-pravno i politički uređena zajednica, konstitutivnost ne vrijeđa i ne dira multi-kategorije, niti obratno. Moguće je već danas riješiti otvorena pitanja u BiH ukoliko za to postoji politička volja, ne moramo mi tražiti primjere niti uzore po svijetu, moguće je čak napraviti i takvo rješenje koje će biti “naš proizvod“ koji ne postoji negdje drugo, ali to mora biti naš, domaći ustavni ugovor, s kojim će sva tri naroda biti zadovoljna.
Stara je izreka da je „povijest učiteljica života“ – ali ne za one koji je znaju prepričati, nego za one koji je razumiju. Zbog toga je važno razumjeti povijesne prilike, odluke i događaje koji su oblikovali današnju Bosnu i Hercegovinu. Zato je razumijevanje tog povijesnoga iskustva koja je sadašnja zbilja, osnova i preduvjet za razgovore i dogovore o budućnosti Bosne i Hercegovine, odnosno njezinih naroda. Ako učimo iz povijesnog iskustva, ne bi bilo dobro pomisliti na Marksovu kada je rekao kako će država odumrijeti, da je mislio na BiH.
A.S.
