Stvaralački opus Dejana Pranjkovića odlikuje se značajnom kreativnom širinom koja se ogleda u njegovom svestranom pristupu tematici kojoj pristupa, kao i u raznolikosti materijala i medija u kojima se izražava. On je i slikar i skulptor. On je i animator koji radi svoje animirane filmove. Bavi se i ilustracijom, designom i scenografijom. On je i član austrijske teatarsko-performerske grupe God’s Entertaiment s kojom radi na mnogobrojnim zapaženim projektima u Austriji i njemačkoj i koji se ponekad odlikuju vrlo nekonvencionalnim pristupom temama na kojima rade.
Piše: Željko Kocaj
Umjetnik prepoznatljivog stila. Njegovi neobični crno-bijeli jazzeri u slici (kombinirane tehnike) i skulpturama (papir, krep-traka) toliko su neobični i topli da se čine kao da su živi u svom neobičnom svijetu dobrote i da su oduvijek tu među nama kao oni dobri ljudi koje zavolite netom što ste ih upoznali zbog njihove jednostavnosti i tople dobrote kojom zrače. Ti oneobičeni svirači obično su na posredan način nalik svome tvorcu: okruglasti su, zanimljivih manira i nikad nisu namršteni i ljuti. Tako je to kad dobričina slika drage likove. Dejan iza svoje bradice na okruglom licu svijet gleda toplim dobroćudnim očima djeteta i otkriva ga i razotkriva u svojim crtežima i neobičnim skulpturama. Rodom je Vitežanin, a s obitelji živi u Travniku. No njegovo je stvaralaštvo, već sad mogu reći, svjetsko.
Ono što je Dejan upravo završio svakako je zanimljivo i potpuno u njegovom, rekao bih pranjkovićevskom duhu: skulpturu slona koja će krasiti prostor u blizini spomen-kuće Ive Andrića u Travniku. Njegov slon bi trebao biti sjećanje na „fila“ kojeg je Dželaludin-paša za svoga vezirovanja doveo u Travnik. Vezirovog slona je ovjekovječio Ivo Andrić u istoimenoj priči. Vezirov fil bijaše nemirno i ćudljivo živinče koje su travničani dočekali s nevjericom i radoznalošću, no, nakon što im je počeo praviti štetu za bijega od pratnje uz i niz čaršiju, svoj strah i mržnju prema Dželaliji prenijeli su na njegovog slona. Vjerojatno u strahu od Dželalije počeli su i fila doživljavali kao jednako opasnog. Ne bi li ga se riješili, nesretnog fila počeli su na lukave načine trovati pomalo, potajice, ali učinkovito, bez milosti i razumijevanja za njegovu nesreću da bude prvi hajvanski migrant silom dotjeran iz svoga prirodnog staništa u nepoznat kraj.
No, ugledavši Dejanovog slona nisam se ni začudio ni iznenadio. Kao da sam znao da Dejan mora uraditi nešto po svome i potomku vezirovog slona udahnuti dobroćudnu, veselu dušu i posaditi ga na zadnju nogu da se vrti kao veseli zvrk kojom su se nekad igrala djeca moje generacije. Kao slonić Tonić našega djetinjstva. Dejanov slon nije zlopamtilo, nije namrgođen što ga se vraća među one koji njegovoga pretka nisu stigli zavoljeti. On je veseo, živ i radostan što može pokazati potomcima onih kojima je bio smetnja da i tamniju stranu povijesti možemo zaogrnuti veselim vašarskim bojama i zaplesati slonićki veseli ples života pozivajući nas na osmijeh, suosjećanje i ljubav jednih prema drugima. Baš to nam jako fali u ovim bremenitim vremenima koja nikako da prođu. Dejanov slon je kao dobri duh onog nesretnog fila koji sad od travničana traži priliku da ga zavole i prepoznaju u njemu ono tuđinsko živinče koje su na njegovu nesreću silom doveli iz daleka svijeta i nepravedno doživjeli kao neprijatelja ne pokušavajući naći sućut za njegovu nesreću. Dejanov bijeli slon ovdje je da konačno travničanima pokaže da ih je njegov predak zapravo volio, ali mlad, nemiran, nesretan i osamljen nije im to znao pokazati onako kako bi to njima bilo prihvatljivo. Evo prilike da čaršija pokaže da zna i voljeti.
