viteski.ba logo
Zrak u vitezu
OGLAS
Vrijeme objave: 07.03.24 @ 14:33

Nisam siguran da sam ikad u životu sreo Gloriju Lujanović, iako mi njezin novinarski i književni rad nije ostao posve nepoznat. Pretražujući posljednjih dana po internetskim bespućima, pročitao sam da je u rujnu 2017. bila jedan od organizatora Lašvanskog knjižarija, kulturno-knjiškoga projekta koji je razvedravao rane jesenske magle u dolini Lašve.
ZA VITEŠKI.BA PIŠE: Fra Fabio Badrov

Ipak je onda moguće da smo se sreli na predstavljanju drugoga kola edicije Iz Bosne Srebrene na travničkoj tvrđavi. Tko prati domaće portale u posljednje je vrijeme mogao primijetiti češće internetske pojavke ove mlade spisateljice. Tko je Gloria Lujanović? Majka je rodila u lipnju 1993. u mračnoj podrumskoj prostoriji, uz svijeću i okretne ruke babice Milosave Dunđer. Rasla je i odrastala u poslijeratnom Novom Travniku, među „našima“ i naspram „anamo njih“. Za vrijeme studija u Mostaru upijala je knjige Ivana Lovrenovića – svoga „bosanskog dida“, reći će kasnije – koje će bitno odrediti njezin kasniji put. Novinarstvo izučila je na temama rata, zločinā, žrtava i nepravdi. Početkom prošle 2023. objavila je poemu Otac, a nedavno (na koncu iste godine) jednu neobičnu knjigu naslovljenu Srce zemlje. To je u najkraćim crtama Gloria Lujanović kakvu poznajemo u javnom, društvenom životu.

OGLAS

Međutim, što je Gloria Lujanović nama u Lašvanskoj dolini? Kad je započinjala svoj novinarski put reportažama o ratnim sukobima i zločinima, vjerojatno nije ni sanjala da će ta tematika odrediti i njezin književni rad. Fokus toga razdoblja bili su zločini Armije BiH nad Hrvatima, najprije u dolini Lašve (Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača), a kasnije se taj krug širio na područje cijele Srednje Bosne (Zenica, Žepče, Kakanj, Kraljeva Sutjeska, Bugojno, Uskoplje). Tekst Središnja Bosna – bošnjački Lebensraum (od 23. 1. 2018.), koji zapravo ukratko ocrtava odvijanje bošnjačko-hrvatskog rata s naglaskom na zločine nad Hrvatima za koje se izvan toga uskog područja donedavno uopće nije ni znalo, bio je uzrok hajke, prijetnji i javnoga linča kojemu je mlada novinarka bila izložena. U tim trenucima, kako sama svjedoči, roditelji je preklinju da se ostavi rata i izabere nešto bezazlenije. I ovdje dolazimo do ključne točke zašto je nama Gloria važna. U mnogim intervjuima u povodu njezinih knjiga i uopće njezina rada novinari joj postavljaju jedno pitanje koje već postaje nepodnošljivo: Zašto je, naime, bila odlučna baviti se temom rata i zločina umjesto nečim što je priličnije njezinim vršnjakinjama? E možda bi njezin odgovor na sljedeće takvo pitanje – a bit će ih sigurno još – trebao glasiti: Pa zato što vi niste! U nedavnom razgovoru s Glorijom u emisiji Kompas RTV HB-a urednik M. Vasilj ne može se čudom načuditi da trideset godina nakon rata (sporazum u Washingtonu potpisan je 18. 3. 1994.!) ne postoji nikakav dokumentacijski centar rata u Lašvanskoj dolini gdje bi se na jednom mjestu moglo pronaći nekoliko osnovnih fotografija, snimaka, dokumenata i sl. iz tog vremena. A toliko je udruga i organizacija „proisteklih iz Domovinskog rata“! Što se uradilo za trideset godina osim proceduralnih „polaganja cvijeća i paljenja svijeća“? Gloria Lujanović u spomenutoj emisiji zaključuje da Hrvati Lašvanske doline imaju – valjda – svoje izabrane predstavnike koji bi se trebali boriti za njihove interese. Zar očekivati da se bori netko iz Mostara?

OGLAS

Vraćam se na pitanje što je Gloria nama? Uspjela je u onome u čemu tolike udruge „proistekle iz Domovinskog rata“, vlasti, kojekakvi predstavnici, svi oni koji su parazitirali na brojevima i žrtvama i koji su se „šepirili po svetoj gori Božjoj“ na raznim obljetnicama i komemoracijama nisu uspjeli za trideset godina: kriknula je da su nevini ljudi pobijeni i u Dusini, i u Kaćunima, i na Bikošima, i u Miletićima… Da su i Sarafina Lauš iz travničkih Čukala i Anica Jurić iz kakanjskih Grmača u jednome danu ostale bez muževa i trojice sinova. Da je i u Buhinim kućama ubijeno dijete u roditeljskom naručju. Da je i u Vitezu, u vrijeme primirja, granata ubila osmero djece u igri.

OGLAS

Prije nekoliko godina Gloria Lujanović bila je idejni začetnik jedne kazališne predstave naziva Kroz proces 10-6-1993, a inspirirana je strašnim događajem pogibije osmero djece u Vitezu. Redateljica Marina Petković Liker režirala je predstavu katarzičnog učinka, u kojoj gledatelj zajedno s likovima uranja i doživljajno prolazi kroz proces čišćenja i oslobađanja, dolazi do stanja empatije i suosjećanja u tuđoj tragediji i boli. A da bi netko osjetio oslobođenje od takve boli, onaj tko je doživio tragediju mora u jednom trenutku prolomiti krik od kojega će zemlja uzdrhtati. Oni o kojima je Gloria pisala u svojim tekstovima ranije nisu imali priliku pustiti taj krik. Često je bila prva ili ostala jedina koja je čula preživjele i one koji su trajno ostali obilježeni ratnim traumama.

Na koncu, ono zbog čega nam je Gloria Lujanović najvažnija jest posljednja njezina knjiga Srce zemlje. Na što se aludira slikom srca zemlje? Je li to slika položaja Lašvanske doline u domovini Bosni i Hercegovini ili je to slika svih onih koji neznani leže bez glasa i pravde pod tom zemljom, ne znamo. Prvi dio knjige ispovjedna je proza o motivima, ciljevima, potrebama, poteškoćama i upornosti bavljenja jednom temom koja je sve drugo osim ugodna. Drugi pak dio knjige jest najdragocjenije što smo dobili. Gloria Lujanović progovara u stihovima, i to u stihovima koji se – izborom tema – doimaju kao da govore o smrti. Glorijini stihovi govore naprotiv o životu: usprkos ubojitom metku i zakopanim tijelima pod zemljom slavi se život jači od smrti.

Pandemijske 2021. godine napisala je pogovor knjizi Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime jednog od najvećih hrvatskih pjesnika Imoćanina Petra Gudelja. U tom tesktu Gloria piše kako, dok svi spavaju, „Gudelj noću čuva naš jezik, našu književnost“ te „kada, konačno, napiše pjesmu, onda se tlo trese. Nije to potres, to Petar Gudelj stavlja točku nakon zadnjeg stiha.“ Pjesmama iz zbirke Srce zemlje – koja je temama, formom i stilom gudeljevski i lovrenovićevski nadahnuta – Gloria je u svijet književnosti vratila drevne andrićevske toponime Guče Gore i Travnika, a pridružila im sve naše viteze i nove travnike, busovače i nove bile, vilenice i galice, krabane i bikoše, brajkoviće i vidoševiće… U stihovima o hrabrim ženama tragičnih životnih sudbina isklesala je spomenik Lašvanskoj ženi, Lašvanskoj udovici, Lašvanskoj majci. Ako se ikad bude pravio takav kip, neće moći bez njezinih pjesama. Gloria čuva ono malo našega jezika i našega zavičaja što je ostalo.

Ono što ovu knjigu razlikuje od svih drugih – a ne tiče se samo neobične raznolikosti književnih žanrova od kojih je knjiga sastavljena (ispovjedna proza, faktografske činjenice, poezija) – jest font slova kojim su tiskane pjesme drugoga dijela knjige. Ta su slova preuzeta s naših starih grobalja u dolini Bile i Lašve. To su oblici slova na starim lašvanskim križima uklesanih prije nego su se rodili glavni likovi Lujanovićkinih pjesama. I time nam je sačuvala zavičaj.

Gloria Lujanović uspjela je svojim pjesmama učiniti nešto veliko svome narodu koji nije ni bolji ni gori od toliko drugih oko sebe. Uspjela je vratiti ponos i dostojanstvo jednome narodu, hrvatskome, onome u Bosni, kojega su svega optužili za „UZP“ i koji je – činilo se – sam sebe osudio na čamotinju i nečujno nestajanje. Progovorili su konačno i živi. Jer mrtvi već odavno govore. Ako ne vjerujete Gloriji, otiđite jednom sami na Bikoše, poviš Maljina. U šumici, na vrhu jedne stijene, spomenik je pobijenima. „Šuma im spomenik“, kaže Gloria. Jednom ćete čuti kako pokojni tiho progovaraju smiješeći se iz svoje zemlje, iz svoje plemenite baštine; drugi put guše se u svojim jecajima; treći pak put tutnje dok im se krici prolamaju niz Maljine do rijeke Bile. Pa ih biljanski valovi nose niz dolinu jedva se boreći s njima dok u Lašvi ne nađu smiraj.

Oglasi
LM