spot_img
spot_img
spot_img
Vitez
slaba kiša
15.7 ° C
15.7 °
15.7 °
92 %
1.8kmh
50 %
Sub
15 °
Ned
21 °
Pon
17 °
Uto
17 °
Sri
20 °

Nova kolumna Zvonimira Čilića: “Jozo Pavković piše kao da nas i nije bilo”

- Oglasi -
- Oglasi -

Čitajući u utorak 25. siječnja u Večernjem listu kolumnu bombastičnog naslova „Zašto se u siječnju 1994.  dogodio novinarsko-helikopterski desant na središnju Bosnu“ autora Joze Pavkovića, glavnog urednika ovog glasila, snebivao sam se…, pa ponovno čitao. I ostajao sam u nevjerici. Pa je li moguće da ovo i ovako piše Jozo Pavković? Bio sam ljut, razmišljao sam treba li reagirati i ukazati na Jozinu nekolegijalnost, sebičnost, uzimanje sebi onoga što  nemjerljivo više, pripada drugima. Onda su me i dodatno „pritisnuli“ neki osobni problemi, pa sam reakciju na ovu kolumnu stavio u stranu. Razmišljao sam, možda ću „ohladiti“ pa i odustati od reagiranja. No, i nakon dvadeset dana ljutnja, jed nisu jenjavali sve više sam razmišljao i o „specijalu“ u Večernjaku tiskanom u povodu 29. godišnjice dolaska humanitarnog konvoja „Bijeli put“ u kojemu nigdje ni slova, a kamili teksta, od novinara koji su cijeli rat proveli u Lašvanskoj dolini i pisali, slali, informirali javnost u južnim krajevima BiH, u Republici Hrvatskoj.

Poznajem Jozu skoro 30 godina, i sam sam desetak godina pisao za Večernjak, bio sam nekoliko godina i član Redakcije, pisao sam i kolumne. Smatrao sam ga kolegom i prijateljem i mislio da ga dobro poznajem. Na moju žalost, priznajem,  bio sam naivko, a nisam vjerovao nekim kolegicama i kolegama iz Večernjaka koji su mi negativno govorili o Jozi. Mislio sam, radi se samo o osobnim nesporazuma, ponekoj netrpeljivosti, jer sam bio uvjeren da takvo što moj prijatelj Jozo nikada ne bi činio niti tako postupao. Međutim, vremenom sam sve više uviđao, doživljavao i preživljavao ono što i kolege i kolegice koji su mi o Jozi negativno govorili. Meni je, na žalost, trebalo skoro 25 godina da bi shvatio kakav je Jozo majstor samoreklamiranja, samozaljubljenosti, dodvoravanja. I Jozo je uvijek uz „oltar“, blizu „vatre“, za što stara narodna poslovica kaže „da se bolje grije onaj koji je bliže vatri“., odakle ga ni specijalci ne bi mogli otjerati. Sve to su za njega „bogate jasle“, dobra primanja, vrhunski automobili, putovanja u Ameriku, kod Svetog Oca u Rim, u Australiju s promotorima svoje knjige. Može se, ima se! No reći ću, i sam imao ponudu prikloniti se bliže „oltaru“, „vatri“ ali nisam prihvatio. Nudilo mi se „glava boli“, da jednostavno nisam mogao povjerovati. A ponuditelj, u to vrijeme visoko pozicionirani član HDZ-a i aktualne federalne vlasti. Nisam prihvatio iako me ponuditelj baš ničim nije uvjetovao. Neki su mi rekli „ti si blećak“,  možda i jesam, ali nikada se nisam pokajao što sve to nisam prihvatio. Htio sam ostati „svoj“ i ostao sa. A s ponuđačem  sam ostao prijatelj a to smo i dan danas. A takve ponude, neki dužnosnici koje znam, čak i iz pravosuđu, su prihvaćali. Aferim im. Ja sam drugačiji, blesaviji. Pa što onda?

Ovo je uvod koji bi mogao biti  i daleko duži, s još nizom argumentima, no nećemo, nego ćemo se vratiti na Jozinu kolumnu koja je i povod ovom tekstu.

Kolumna je puna nebuloza, neistina, uveličavanja uloge njegove, samoreklamerstva, samoljublja, važnosti njegove uloge u „probijanju“ informativne blokade Lašvanske doline. A što je on „probio“ informativnu blokadu može se mačku za rep svezati. Jer, ekipa Press centra  HVO-a koju su činili Ivan Šarić, Anto Marjanović, Srećko Stipović, Željko Kocaj, Zvonimir Čilić…,  uz to i književnik Marko Martinović, svaki su dan, i prije vojne blokade Lašvanske doline (16. travnja 1993. godine), a i tijekom blokade, iz dana u dan slali najnovije vijesti. Slali smo informacije Hrvatskoj informativnoj agenciji (HINA), Večernjem listu, Vjesniku, Radio Zagrebu, Katoličkoj informativnoj agenciji, Slobodnoj Dalmaciji, Radiopostaji Zagreb, Slobodnoj Dalmaciji… Čak smo iz Viteza, preko medija, organizirali prosvjed ispred bosanskohercegovačkog veleposlanstva u Zagrebu na čelu sa sadašnjom aktualnom ministricom vanjskih poslova u Vijeću ministara, gospođom Turković. Okupilo se, prenijeli su mediji, oko 5 tisuća prosvjednika, a obratio im se tadašnji predsjednik HSS, Busovljak pokojni Stipo Stipac. Bilo je i raznoraznih povika, bačenih jaja…, a to se još uvije može provjeriti, vidjeti. U večernjim satima vrlo opširno vijesti s ovoga prosvjeda emitirani su u emisiji „Slikom na sliku“.  Osnovali smo mi i radiopostaju, vremenom i televiziju, imali smo svoje programe a reemitirali smo i važne emisije HTV-a (Dnevnik, Slikom na sliku…). Onoliko koliko smo imali nafte za agregat, jer mjesecima struje nismo imali.

A onda dođe Jozo (mislim da je to bilo 11. ili 12. siječnja 1994. godine), s nama u Press službi bio je „varen i pečen“. Dočekali smo ga (i još dvojicu njegovih kolega) kao svog najrođenije, bili mu na pomoći i usluzi. A  naš Jozo 25. veljače ove godine objavi kolumnu u kojoj napisa kako je već sutradan pratio akciju vraćanja Buhinih Kuća pod kontrolu HVO-a, potom i Križančeva Sela (Jozo, u Križančevu Selu je poginulo i ubijeno šesdesetčetvero vojnika i civila a ne 74  kako ti napisa u kolumni). A Križančevo Selo je vraćeno pod kontrolu Viteške brigade HVO-a još prije Nove godine, a nema ni govora da je Jozo pratio oslobađanje Buhinih Kuća. Jer to se događalo u noćnim satima i nitko od medija to nije znao niti mogao pratiti. Osim Joze, možda?

U nastavku kolumne Jozo kaže kako je ekipa HTV-a poslala izvješće, a i on, i već sutrašnjem broju u Večernjaku je bio tekst. A onda u kolumni nova rečenica, kratka, sugestivna : „Krenulo je“. Krenula je Jozina deblokada medijske blokade Lašvanske doline, nikako drukčije  njegova poruka  „krenulo je“ ne može protumačiti. Sve ono što smo mi iz Press službe radili svakodnevno, slali izvješća u sve hrvatske medije,  Jozo svoje kolege iz Press službe bar jednom  rečenicom ne spomenu.  Čudim se, snebivam, zovu me prijatelji iz Travnika, Busovače, Zenice…, iz Splita, Osijeka…, spominju i „specijal“ objavljen u Večernjaku u povodu 29. godišnjice Bijeloga puta gdje također nema ni spomena o djelatnicima Press služba HVO. Nema nijednoga teksta kojega su oni u  „specijalu“ napisali. Sve se „zanijekalo“, „briše se i zaboravlja se“. Ali koriste se fotografije, recimo. Srećka Stipovića, ali bez potpisa, ili s potpisom onih koji te fotografije nisu napravili. Jozo, crni Jozo! Zašto takva nekolegijalnost? Zašto???

Na moje čuđenje dok još jednom zajedno čitamo kolumnu, prijatelj mi kaže. Pa kako tebi nije jasno „zašto“. Ako bi vas spominjao, govorio o vašim zaslugama, kako bi onda svoju ulogu stavio na pijedestal medijske blokade Lašvanske doline“. Upravu je moj prijatelj. A Jozo??? Ja, pa ja, pa opet ja:::!

Kaže Jozo u svojoj kolumni: „U mnogočemu  „Bijeli put“ i naš „ptičji let“ (misli na dolazak helikopterom) skrenuli su pozornost na dramu u Lašvanskoj dolini“  Eto ga, Jozo svoj dolazak i svoju ulogu stavlja u rang  „Bijeloga puta“ što je u najmanju ruku smiješno. Ne smije se zaboravit, a da bi se shvatila „veličina“ Jozine uloge u medijskoj deblokadi Lašvanske doline, treba naglasiti da je uskoro, za nešto više od mjesec dana rat s muslimanima prestao.

Mi viteški novinari, u ratu odreda i aktivni pripadnici „Viteške brigade HVO-a, bili bi ljuti i razočarani kada bi nas netko, našu ulogu i u informiranju javnosti iz Lašvanske doline stavio u svrstavao u Jozin rang. A eto, Jozo nas i ne spominje. Kao da nas u Lašvanskoj dolini i nije bilo.

No, moj Jozo, bilo nas je i još nas ima. Ima i knjiga kao što su „Viteška ratna kronika“, “Svjetlost i nada – Bolnica u Novoj Biloj i Bijeli put“ (dva izdanja), „Umrijeti a živjeti“, „Križni put Hrvata srednje Bosne“… Hrpe Vjesnika, Slobodne Dalmacije, Večernjaka, HINA-e koje su skupljali Hrvati iz Lašvanske doline, koji su vrijeme rata proveli u Hrvatskoj i poslije rata donijeli ih onima (nama) koji smo ih iz dana u dan informirali o našim krvavim borbama za ostanak i opstanak u rodnoj i dragoj nam Lašvanskoj dolini, u Bosni, u Bosni i Hercegovini. Imamo tisuće i tisuće fotografija iz tog krvavog vremena koje pojedinci (pa i Jozo) ponekad koriste ne potpisujući imena autora tih fotografija.

Jozo naglašava kako se on i njegove kolege (njihova imena nećemo ovdje spominjati) koji su „ptičjim letom“ došli u Lašvansku dolinu, nisu bojale smrti. Mi ne krijemo, mi smo se bojali smrti. Kaže Jozo u svojoj kolumni „na smrt smo bili već odavno naviknuli“. Što bi onda mi mogli reći moj Jozo? Bili smo vojnici i na prvim crtama bojišnice (i na Kupresu, na Glamočkom polju, na Vlašiću…),  haški svjedoci, članovi zapovjedništva Viteške brigade HVO-a čija je linija obrane bila duga 52 km (Jozo kaže obišao je sve crte bojišnice, junački, nema što op.a.)! Viteška brigada je imala najviše žrtava od svih brigada HVO-a. Lašvanska dolina je imala pet brigada, a iz rata ima samo jednog generala???. Članovi Press službe HVO-a Viteza, nitko od njih, nema nikako odličje, priznanje – ni civilno ni vojno. Nitko osim mene, koji sam bio član zapovjedništva Viteške brigade, nema nikakav vojni čin. Zašto je to tako? Vjerojatno zbog toga što smo daleko od vatre pa se ne možemo ni ugrijati. Kao da nas u Lašvanskoj dolini i nije bilo…

Nije ovo nikakva kuknjava, ali je znakovito, tko hoće realno i pošteno razmotri situaciju, razumjet će što hoću reći. I ne samo po ovim pitanjima o kojima u ovom tekstu pišem. Zašto, pitam tebe Jozo, glavni i odgovorni uredniče Večernjaka, od Sarajeva do Bihaća imaš samo jednog dopisnika. Zašto ti je Večernjak sve više „resavska (prepisivačka) škola“. Zašto je sve više ispod tekstova, umjesto imena autora r.i.? Zašto je tiraža Večernjaka prava mizerija?

Zvonimir Čilić/vitez.info

- Oglasi -
spot_imgspot_img
spot_img

NAJNOVIJE OBJAVE