spot_img
spot_img
spot_img
Vitez
vedro
24.6 ° C
24.6 °
24.5 °
34 %
0.3kmh
6 %
Pet
22 °
Sub
27 °
Ned
30 °
Pon
21 °
Uto
19 °

Sjećanje na Marka Martinovića- Cara

spot_img

Približava nam se obljetnica smrti našeg sugrađanina Marka Martinovića. Rođen je 8. ožujka 1933., a umro 21. rujna 2003. godine. Bio je prvi ozbiljan pisac u Vitezu. Pojavio se sad već daleke 1962. godine zbirkom poezije „Zvona i tišine“. Pripadao je lašvanskom kulturnom krugu koji osobito nakon protekloga rata ne ostaje samo na književnosti nego ga šire likovnjaci, kazalištarci i glazbenici.

Za viteški.ba piše: Željko Kocaj

Slušajući jedno predavanje o nevjerojatnom majanskom kalendaru, sjetio sam se da su ljudi stoljećima vjerovali u brojne bogove, boga sunca, mjeseca, mora, vjetra…Kao mnogobošci i kao siromašno društvo bili su i grubo razdvojeni na privilegirano plemstvo i obični puk. Patricije i plebejce. Čak su neke careve štovali kao bogove. Jedan je narod ipak stoljećima vjerovao u jednoga boga. U tom narodu rodio se čovjek koji je prvi izrekao veliku istinu. Izrekao je jednu, rekao bih, istinu koja je u njegovo vrijeme zvučala revolucionarno: „Svi smo mi djeca Božja“.

Bio je to, naravno, Isus Krist.

Dakle, kao djeca Božja pred Bogom smo svi jednaki. Svi smo braća. Razlikujemo se samo po onom dobrom što smo u životu učinili i po našim grijesima. Po tome bismo trebali imati ljubavi i poštovanja za sve ljude, bez obzira na vjeru, naciju, boju kože itd. Kao pojedinci ipak pripadamo nekoj zajednici, narodu. Po čemu se kao narodi razlikujemo? Po jeziku, kulturi i povijesnom sjećanju. U povijesno sjećanje spada i sjećanje na neke znamenite ljude koji su pripadali i svojim radom doprinosili našoj zajednici. Jedan od takvih bio je i Marko Martinović.

Svjestan istine da smo svi djeca Božja, Marko je upravo tako i živio: poštujući ljude. Mogao bih reći, da parafraziram jedan njegov naslov: ljude u vremenu. Dugogodišnji upravitelj pošte, inficiran riječju po kojoj je sve nastalo, živio je pomalo boemski i družio se sa svima s kojima mu je bilo ugodno. On piše iz srca, piše pošteno i piše jasnim jezikom. Za Marka volim reći da je bio prvi ozbiljan književnik u Vitezu. Neki kažu i predvodnik novog književnog naraštaja u središnjoj Bosni, što je također lijepo rečeno. Bez obzira na to kako njegovu poziciju pokušavali definirati, Marko Martinović bio je čovjek koga se trebamo sjećati i kao dragog prijatelja i kao zaslužnog sunarodnjaka i građanina našega grada, kako mi Vitezu volimo tepati.

Iako ga zovemo Car kratke priče, Marko je i sjajan poet. Svom gradu Vitezu Marko je podigao pisani spomenik istoimenom poemom. U čast Marku i našem Vitezu završit ću stihom iz te poeme: „Ja imam nade,//Misao imam za ovaj grad“.

NAJNOVIJE OBJAVE

error: Sadržaj je zaštićen.