spot_img
spot_img
spot_img
Vitez
oblačno
2.1 ° C
2.1 °
2.1 °
91 %
1.3kmh
100 %
Sri
4 °
Čet
5 °
Pet
7 °
Sub
9 °
Ned
8 °

NAŠ PRVI KNJIŽEVNIK: Fra Matija Divković
 

- Oglasi -
- Oglasi -

Pokušao bih, koliko to moje znanje može, nešto reći o čovjeku koji je objavio prvu knjigu u Bosni i Hercegovini. Čovjeku koji nekih dvjestopedeset godina prije pojave Vuka Karadžića i Ljudevita Gaja piše i tiska knjige na narodnom jeziku i narodnim pismom, koji taj jezik oplemenjuje i izrađuje vlastiti pravopisni kod blizak narodnom izgovoru, gdje se pokazuje pretečom pravopisnih ideja i nastojanja za jedinstvenim književnim jezikom naših krajeva. Riječ je o fra Matiji Divkoviću. Književni opus mu je bogat i raznovrstan i kreće se od nabožne proze, poezije, do onovremenih dramskih oblika. Iako religijska pobožno-odgojna djela, ne može im se poreći prosvjetiteljski utjecaj.

O fra Matijinu životu zna se vrlo malo. Rodio se u Jelaškama kod Vareša godine 1563. Školovao se u Bosni i Italiji. Služio je kao kapelan u Sarajevu, potom bio u Kreševu i Gradovrhu, pa u Olovu gdje i umire 1631. godine. Ono što ostaje iza fra Matije jesu njegova djela, prve bosanske tiskane knjige: “Nauk krstjanski” (tiskan 1611. god.), “Sto čudesa aliti znamenja blažene i slavne Bogorodice Divice Marije” (tiskano 1616. god.) i “Besjede svrhu evanđelja nediljnijeh” (tiskano 1616. god.).

“Nauk krstjanski” tiskan 1611. godine u Veneciji zacijelo je najvažnije njegovo djelo. Pisan je prema stranim uzorima i prilagođen shvaćanju i potrebama ljudi našega podneblja. Pisan je narodnim jezikom i budući razumljiv bijaše široko prihvaćen ne samo u Bosni nego i u Dalmaciji. A taj jezik?! Prema Divkoviću to je “slovinski jezik kako se u Bosni govori”. To je ijekavsko-ikavski govor njegovog rodnog kraja, odnosno kraja između Olova te Sarajeva i Kreševa. Svoje je poučne priče oblikovao tako da su puku bile razumljive i lako prihvatljive. Autoriteti tvrde da je očito da je Divković poznavao i dubrovačke pisce i da je pomoću njih dijelom obogatio svoj izričaj. Njegov je jezik takav da zvuči gotovo kao dobar suvremeni jezik.

Dugo je bio uzor potonjim piscima-franjevcima. Djela su mu često prepisivana, a neki njegovi primjeri i pouke ušle su u narod i postale dio narodnog blaga. Kad je riječ o fra Matijinim djelima, posebno “Nauku krstjanskom”, teško je izdvojiti što je značajnije: to što je “Nauk” prva tiskana knjiga na ovim našim prostorima, to što je pisana narodnim jezikom i time uvela u književnost bosanski govor, ili to što je (kao i ostala dva djela) tiskana bosančicom.

Pokušajte zamisliti fratra u prilikama XVII stoljeća koji, opremljen svojim rukopisima, vjerom i entuzijazmom, kreće na konju kroz vrleti i pustare bosanske da bi se probio do mora. Na obali se ukrcava na lađu i plovi put Venecije. U Veneciji daje da se po njegovim uputama izliju slova za tiskanje njegovih knjiga, slova bosančice ili bosanice. Koliko muke i strpljenja, koliko volje i ljubavi za dovršenje započetog posla je morao uložiti kako bi radnici u tiskari korektno uradili svoj posao i tiskali knjige na nepoznatom jeziku i nepoznatom pismu. Opet lađa i opet konjima u Bosnu.

Najveću nagradu za njegov trud zasigurno mu je pružio sam narod, vjernici kojima su djela bila namijenjena. Svjedočanstvo o tome zapisano je u Fortisovom “Putovanju po Dalmaciji”, gdje kaže kako su vjernici znali “ispraviti svećenika” ako bi se on u izlaganju udaljio od Divkovića.

Zbog svega toga, makar koliko to izgledalo patetično, za fra Matiju Divkovića se mora reći da je bio prvi naš pisac, utemeljitelj i otac bosanske književnosti, one koja je pisana čistim i sugestivnim narodnim jezikom. Jasno je, dakle, da fra Matiji Divkoviću pripada istaknuto mjesto u hrvatskoj i bosansko-hercegovačkoj kulturnoj i književnoj historiji.

I kad se sve to zna, ostaje kao mač opomene visiti iznad naših glava pitanje: kako je moguće da fra Matija Divković dugo ostaje gotovo nepoznat i zaboravljen i da spomena o njemu nema npr. u Enciklopediji Jugoslavije(?!).

“Kolo sreće uokoli, vrteći se ne pristaje…” Kolo sjećanja na fra Matiju eto je gori okrenuto. Nadam se da će tako i ostati. Nadam se zbog svih nas.

 

Izvori: Fra Ignacije Gavran – “Putovi i putokazi”

           Ivan Lovrenović – “Franjevačka književnost u Bosni i Hercegovini”

Za viteški.ba: Željko Kocaj

- Oglasi -
spot_imgspot_img
spot_img

NAJNOVIJE OBJAVE

error: Sadržaj je zaštićen.