Da je u Vitezu sve više zaljubljenika u ekstremni biciklizam, planinarenje i općenito šetnju planinskim predjelima, kako nadomak općine tako i šire, govori nam nesvakidašnja priča Vitežanina Nikole Čuića. Inače, Čuić je poznat po trčanju ultramaratona i brdskim utrkama u kojima postiže izvanredne rezultate, a o čemu je Viteški.ba ranije i pisao.
Proteklog vikenda, Čuić je odlučio biciklom spojiti nekoliko vrhova poput Crnog vrha iznad Busovače, Krstaca, Gradine iznad Mošunja, Kuka – bučićka ravan… Izuzetno zanimljivu priču uz priložene fotografije objavio je na svojemu Facebook profilu, a u dogovoru s njim, istu u nastavku i objavljujemo.
“Sezona natjecateljskog trčanja za mene je završila u rujnu. Otad vrludam s treninzima, vozim bicikl više nego inače, povremeno kombiniram bajk-trčanje (tkz. brick sesija) kao u triatlonu, iako trenutno nemam u planu triatlon jer plivam kao sjekira i trenutno mi se ne da još i s tim zezati. A i Lašva u ovo doba godine i nije najčišća. Dok mi trčanje opet ne poprimi uobičajenu razinu entuzijazma, vozikam se okolo za svoj račun. Šta znaju srce i pluća trčim li ili bicikliram, brdo je brdo. A dobro dođe stopalima i zglobovima da malo dođu sebi. Prve brdske vožnje prije par mjeseci prošle su katastrofalno, osjećao sam se kao Halid Invalid Hari. Jučer sam probao popeti sve ono što inače penjem (trkom ili bajkom), ali u komadu. Krenuo sam oko 7 ujutro, u još jedno prekrasno jutro bez imalo magle i mirisa uglja u zraku. Udario sam prema Busovači i Busovačkim stajama, točnije — Čardaku (neki priznaju samo Crni vrh). Prvi od šest. Gore se jedva dočekao uvući među uvale borova da se sklonim s vjetra i puhatanje. Da ne gubim dragocjeno vrijeme vraćanjem istim putem, spustio sam se kruščićkom stranom do Viteza i krenuo prema Krstacu. Promrzao tijekom spusta i ozbiljno razmišljao da odustanem. Srećom, nisam. PD Zabrđe i Poljane bile su usputne stanice. Spust s Poljana prema domu bio je koban za zadnju gumu, no imao sam rezervnu zračnicu i pumpu koja se nije pokazala najkorisnijom. Zadržao se oko toga dobrih 40ak minuta, hvala Izmiru Đidiću i ekipi sa Zabrđa za srdačnu pomoć. Odozgo se sjurio u prvu kafanu da popijem nešto toplo i pojedem poneseni sendvič. Tu me dočekao Nikola Josipović s planom da me on i Marin Nakić prate na ostatku ture. Poslije kratke pauze uslijedila su tri kratka, ali biciklom malo nezgodnija uspona: Hum, Gradina i — pokazat će se kao krajnja stanica — Kuk (Bučićka ravan). Pet čekiranih, ostao samo Paljenik. Ne najteži i najstrmiji, ali daleko najduži uspon. Tu smo odlučili da je najpametnije reći dosta za danas. Padao je mrak, zahladnilo je, a vjetar i noć su raširenih ruku čekali moje tanke slojeve odjeće. Začudo, ali neka tanka nit normale i kod mene postoji. Bit će prilike uključiti Vlašić u neke druge ture. Da konačno završim, genijalan dan, dugo se nisam ovako zabavio. Izvukao par vrijednih lekcija, naučio štošta od klupskih kolega koji su mi noć ranije pojačali opremu za turu i dodatno zategli bajk. Veliko hvala, Nikola i Marin, ali onoliku količinu alkohola moje krhko tijelo teško će vam oprostiti”, našalio se Nikola.
U nastavku pogledajte i nekoliko fotografija koje je zabilježio tijekom ovog, rekli bismo, ekstremnog putovanja.
