viteski.ba logo
Zrak u vitezu
OGLAS
Vrijeme objave: 11.09.22 @ 15:53
OGLAS

Na temelju odluke Upravnoga odbora Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne o utemeljenju književne Nagrade za kratku priču „Petar Miloš“ nakon provedene natječajne procedure, Upravni odbor DHK HB je na svojoj sjednici, a na temelju prijedloga Prosudbenoga povjerenstva za dodjelu književne Nagrade za kratku priču „Petar Miloš“, usvojio ODLUKU o dobitnicima književne Nagrade za kratku priču „Petar Miloš“. Prvu nagradu dobio je Željko Kocaj za priču naslova: „Kriv je naslov“, a u nastavku Vam premijerno dostavljamo nagrađenu priču. Uživajte!

KRIV JE NASLOV

OGLAS

Dugo nije imao tako ružan početak radnog dana. Sve mu je pokvario taj vražji ćelavi novinar Bilić, lokalno novinarsko piskaralo. Pero Turić bio je već petu godinu načelnik Policijske stanice u Gradu i prolazio je kroz svašta u svojoj policijskoj karijeri, ali ovo jutros mu je još jednom ogadilo i novinare i novinarstvo i potvrdilo sve što je mislio o tim umišljenim bezobraznicima koji uvijek turaju nos gdje mu nije mjesto.

OGLAS

Pero je iza sebe imao solidnu karijeru policijskog inspektora. Omalen i blage naravi, često je bio predmet poruge lokalnih mangupa. Ni kad je postao načelnik policijske stanice nije imao onaj autoritet koji bi ta funkcija po sebi trebala nositi. Na pošalice se nije ljutio, ali kad bi se duže zadržao u pivnici kod kuma Franje Vinca i kad bi piće počelo djelovati na pojedince, kao što je onaj blentavi Drago zvani Fadil ili ludi Srećko zvani Žvaljo, ustajao bi od stola ljuteći se na sebe što ranije nije napustio to obijesno društvo. I dok bi plaćao, oni bi za njim vikali da nije dobro izračunao, da ne zna koliko košta jedna piva ako je piva i po marka i po. Ili su ga podsjećali na prastaru glupu pitalicu koje je boje krema za crne cipele i slične gluposti. Sve bi to zaboravljao i iduće nedjelje nakon mise ponovo dolazio u pivnicu.

OGLAS

Više od tih pivničkih baraba nervirali su ga lokalni novinari. S tom bagrom nikad nije bio zadovoljan i čudio se kako u njegovom gradu takvi bilmezi mogu biti dopisnici, poput onog ćelavog Slavka Bilića, prepoznatljivog po tankim prosijedim brčićima i debelim dioptrijskim staklima na nosu ili poput onog krakatog radijskog potrčka Matije Kajića. Kad bi čitao članke o događanjima u drugim gradovima, Peri se uvijek sve činilo lijepo, pismeno napisano. Ovi lokalni i kad izvještavaju s lokalne nogometne utakmice ne znaju pravedno ocijeniti igrače, a kamoli kad pišu o ozbiljnijim temama. Je li moguće da samo u srednjoj Bosni nema pravih novinara? I da, policija je često bila meta kritika. Te, policija parkira na pješačkom prijelazu, i još s fotografijom, te policija pretječe na punoj liniji, te policija nikad nije na mjestu događaja, te ovo te ono. Istina, znao je onaj ćelavi novinar pisati i hrabre stvari. O mudžahedinima, o ratnim zločinima Armije BiH, o lažnim diplomama, ali koji ga vrag tjera da o gradskoj policiji uvijek piše neke gluposti i neistine.

Pero je svoju diplomu pošteno stekao, još u Titino vrijeme kako je nekad posprdno znao naglasiti Srećko Žvaljo. Najteže mu je bilo lokalnim zavidnicima dokazivati da je diplomirao na fakultetu u Sarajevu još prije rata, a ne u Zejnepićima, na jednom od ovih novih fakulteta na kojima se kupuju diplome koje nekad izdaju i pod datumom 30. veljače. Kad su u njegovoj policijskoj stanici provjeravali diplome, povjerenstvo je utvrdilo da je sve u redu. Onda su mu mangupi počeli slati čestitke putem sms poruka. Naljutio se kad mu je obijesni Žvaljo napisao: „Čestitam Turiću Peri i njegovoj Mari. Načelniče,čuo sam da je kod tebe prava. Svaka čast.“ Drska budala. Garant je opet pijan. Znao je Pero da se Žvaljo samo dvosmisleno šprda na račun njegovog prezimena. On bi kao nešto turao, jadan. Ljutio se dvije minute, a onda se počeo pitati što li sve sad oni tamo u pivnici pričaju, koje viceve sipaju, čemu ili kome se smiju, koga sve spominju i kako se rugaju. I tko li im je danas žrtva za šprdanje? Aha, pa tko bi bio današnja žrtva nego on, pomisli ljutito. I sve zbog novinara. Dobro, jesu neki policajci polagali u Mostaru za tete u vrtiću samo da sačuvaju posao, jesu i u Zejnepićima na tim privatnim fakultetima i slično, ali to je država dopustila. Džaba sad novinari pišu i laju, karavane svejedno prolaze. Pišu i o ratnim zločinima, pa nikad da netko podigne optužnicu. Čovjeku glavu odrubili i sve se zna, ali nikad mu tijelo nisu našli niti nekoga optužili za taj zločin. Radni vod u Zabilju zarobili i sve ih nenaoružane pobili. Sve se zna, novinari pišu, pa što?! Ništa. Križančevo Selo, Buhine kuće, sve se zna. Pa opet ništa. Uostalom, zašto se i novinari hvataju posla koji ne znaju. Nisu oni državni tužitelji. Zašto ne pišu kako povećati standard ljudima, kako da se donese pravedan izborni zakon, zašto ne pišu premijeru kako da pokrene proizvodnju. Ne, oni samo traže afere i katastrofe i način da se narugaju policiji. I još ovo jutros, ovaj glupi naslov, e ovo je baš previše.

Mile Grebenar i Jozo Šarić bili su dugogodišnji kumovi. Još od prije rata. Obitelji su im se pazile od vajkada. Među prvima su se učlanili u HDZ, još u ilegali, vozili su i oružje za HVO, ma pravi kumovi i Hrvatine. Dobri borci, rat su proveli u rovovima i sretno preživjeli. Ali vrag nikad ne spava. Najveći vrag je politika. Jozo Šarić je uvijek bio nježniji i tankoćutniji od Mile. Hipohondar, stalno se žalio na izmišljene bolesti i stalno je nečim bio nezadovoljan. Neki vrag navede Jozu da napusti HDZ i učlani se u onu stranku 90. Našli su se u birtiji. Riječ po riječ, psovka po psovka, Mile svojom teškom šakom ošamari kuma Jozu da mu se sve zanebesalo i da ga nije konobar Stipo uhvatio pao bi sa stolice kao svijeća. Mogao je udariti glavom od stol, pa možda i poginuti. Tu je njihovo kumstvo puklo. Ali Jozo i dalje tjera vraga. Dolazi u Policijsku stanicu da prijavi nasilje. Bruka se već pročula po gradu i, naravno, i onaj pokvareni novinar je načuo da se nešto događa. Eto i njega u Policijsku stanicu. Kao pčela na cvijet. Ma, ne, bolje je reći kao muha na govno. Policajci su priveli Mileta na saslušanje i suočavanje. Pero je mislio da će ih možda uspjeti izmiriti. Takvi kumovi, da ih politika posvađa. Jest da je Jozo tvrdoglav i glup što napušta HDZ, ali sve se opet nekako može srediti ljudski. I opet riječ po riječ, psovka po psovka i opet Miletova teška šaka nađe put do Jozinog nosa. Samo ga ovaj put nije ošamario nego ga je baš zviznuo momački u po nosa. I nastavio bi da ga nisu spriječili. Jozo je jaukao i držao šaku na krvavom nosu baš kad je onaj vražji novinar došao. Tko ga posla, vrag mu sreću odnio. Mileta posadiše na stolicu, a Jozu odvedoše u hitnu da mu zaustave krvarenje. Mile će, kaže, sve platiti i ako treba opet će ga po nosu čim se sretnu. I nema više kumstva: “Jebo kuma izdajicu! Mile nikad ne može biti kum s hrvatskim izrodima i izdajicama.“

Eto tako je bilo. I što je tu policija mogla. Podnijet će kaznenu prijavu, normalno. A onaj novinar, govno pokvareno, opet po policiji. I na fotografiji dva policajca kako Jozu vode razbijenog nosa, a iza njih još dvojica zadovoljnog izgleda kao da su se upravo vratili s nekog domjenka. Jest da ne piše u tekstu da je policija kriva, ali piše u naslovu, a ljudi uglavnom čitaju naslove. I gledaju fotografije, a ispod naslova baš ta fotografija. Kaže ćelo, ne daje on naslove nego urednik. Pa zar mu nije mogao reći da nije policija kriva i da ne spominje policiju u naslovu bez ikakve potrebe. Kao da namjerno žele uzbuniti narod. I kakve samo naslove daju ti urednici:„Asfaltirana cesta do Jardola i natrag“; „Ubio sebe, pa ženu!“; „Izgorjela napuštena kuća u Sarajevu, požar brzo ugašen“. Onaj sportsko-nogometni je najingeniozniji: „Tevez zabio mami za rođendan!“ Pa, zaboga, na što je taj novinar mislio. Budala, a ne novinar, pa neka je i sto puta urednik.

Opet mu je stigao sms: „Neka ste ga načelniče i zaslužio je. Pivnica vas podržava. Dole hrvatski izdajnici.“ Namrštio se. Samo im je do zajebancije. Trebao bi ugasiti mobitel. Dodijale mu poruke. Sve ga kao podržavaju, ali zna on da se oni samo šprdaju. Čuj, „nek se zna da je i naša policija za HDZ“. Pa, „ko nije za HDZ dobije po nosu. Zna se!“ Srećko Žvaljo je opet najbezobrazniji: „Pero, pravi si načelnik. Titin, a naš. Neka ste ga malo po prnjoki.“

Sve je to kriv onaj ćelavi novinar, govno pokvareno. Peri samo što srce nije stalo kad je jutros vidio novinski naslov: JOZO ŠARIĆ DOBIO BATINA U POLICIJSKOJ STANICI.

Danas možda ipak neće na kavu u pivnicu.

OGLAS
OGLAS
Oglasi
LM