spot_img
spot_img
spot_img
Vitez
oblačno
-4.4 ° C
-4.4 °
-4.4 °
96 %
1.7kmh
94 %
Pon
-3 °
Uto
0 °
Sri
4 °
Čet
4 °
Pet
3 °

Bob Stewart se vratio u Ahmiće. Kakva je njegova uloga u sukobu u Lašvanskoj dolini i je li mogao spriječiti zločine?

- Oglasi -

Prije nekoliko mjeseci, gotovo neopaženo, “ispod radara” prošla je u široj viteškoj javnosti, pa i javnosti Središnje Bosne vijest kako je umirovljeni britanski časnik Bob Stewart s izaslanstvom parlamentaraca Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske i veleposlanikom Matthewom Fieldom posjetio spomen obilježje u Ahmićima, gdje je, kako su naveli sarajevski mediji održao povijesni čas. Naravno, ne treba ni posebno spominjati kako ovo visoko izaslanstvo nije posjetilo i neka druga značajna mjesta za općinu Vitez i stanovnike ove doline, posebno, referirajući se na žrtve iz krvavog muslimansko-hrvatskog rata u Središnjoj Bosni, središnje spomen obilježje poginulim Hrvatima u Križančevu Selu koje je podignuto u sjećanje na 64 ubijena Hrvata Viteza u tom naselju u jednom danu ili Buhine Kuće gdje je 36 poginulih, odnosno spomenik “8“, gdje su stradali viteški mališani. Upravo za zločin u Križančevu Selu vode se istrage, pa konačno i suđenja za nekoliko pripadnika Armije R BiH čiji su pripadnici, uz vojnike u ovom naselju ubijali i ženu i djecu. Ali, poznajući ulogu časnika Stewarta i njegov odnos prema ratu u Središnjoj Bosni, ne umanjujući bilo čiju i bilo koju žrtvu i ne želeći prikazati zločin manjim nego što je, njegov posjet samo Ahmićima javnost i nije iznenadio. Često Bob Stewart dođe u Ahmiće, sam ili u pratnji nekih izaslanstava, tamo najčešće drži reminiscentne govore kao da vapi za litanijama, ispovijedajući dušu ili stidljivo moleći za oprost. Pere li pukovnik Bob Stewart u svojim poznim godinama, posjećujući Ahmiće, svoju savjest. 

POSJET I POVRATAK STEWARTA U AHMIĆE

Prigodom posjeta bivšeg britanskog časnika i zapovjednika britanske bojne u okviru mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UN) u BiH Boba Stewarta nazočnim gostima se prvo obratio imam džamije u Ahmićima Mahir ef. Husić, koji se zahvalio Stewartu, koji je odmah po ulasku u Ahmiće zločin nazvao pravim imenom – genocidom te što je često u Ahmićima”. Stewart je kazao da su se ljudi vratili u Ahmiće u kuće gdje su ubijani, a dalje pojasnio je kako želi da parlamentarci Velike Britanije iz “prve ruke” vide šta se dešavalo u Ahmićima, da osjete tugu i bol preživjelih, ali i da vide da su život i budućnost u BiH mogući.

AHMIĆI – STRAŠAN ZLOČIN I VELIKA MRLJA ZA HRVATE

Tijekom napada na selo Ahmiće hrvatske snage su ubile 86 osoba bošnjačke nacionalnosti, a selu je pričinjena velika materijalna šteta, te zajedno sa poginulim iz Donje Večeriske i Gaćica, čine ukupan broj poginulih, 116 kako je na spomen obilježju navedeno. U suđenju generalu HVO-a Tihomiru Blaškiću Haški sud je Ahmiće označio legitimnim vojnim ciljem, a u suđenju zapovjedniku Viteške brigade HVO-a odgovornost za ovaj zločin sklonjena je s pripadnika ove brigade i samog Čerkeza. Prema hrvatskoj novinarki i autorici knjige Haška formula važnost Ahmića se ogleda u tome jer je to bilo jedino selo u Vitezu koje je bilo većinski bošnjačko, a da je imalo izlaz na glavnu prometnicu Vitez-Busovača te preko brda vezu sa Zenicom, jednim od sjedišta islamizacije u BiH i mudžahedina koji su ratovali u Armiji R BiH. Već prije samih sukoba i zločina u Ahmićima, počevši od studenog 1992. godine pripadnici muslimanske TO postavljaju barikade i blokiraju glavnu prometnicu u Lašvanskoj dolini. Popriječili su put HVO-u koji je, išao braniti Jajce od agresije JNA. Autorica to označavaju kao probu budućeg rata jer upravo tada ključni akteri, koji trebaju “zakuhati stvari” u Lašvanskoj dolini među Hrvatima i Muslimanima stižu u dolinu i okolna mjesta. Tada pristižu “Alahovi ratnici” iz dalekih zemalja i na poziv Alije Izetbegovića postaju dio Armije R BiH. Muslimanske izbjeglice iz Jajca, Kotor Varoši, Foče i drugih krajeva koje su protjerane od Srba također naseljavaju dolinu. U Središnju Bosnu stiže i Stewart, pukovnik britanskog bataljuna koji je imao neslavnu ulogu, a u Buhinim Kućama asistirao je Armiji BiH.

ZAŠTO SU BRITANCI ODABRALI BAŠ VITEZ!?

Odgovor na ovo pitanje do sada je jedino, studiozno i sveobuhvatno pokušala dati Višnja Starješina u knjizi Haška formula. Francuske snage su već odabrale Sarajevo u kojemu bjesni rat i kao takvo je bilo medijski najatraktivnije. Kanađani su se odlučili za Banja Luku, a Britanci još biraju. Kako je sam Stewart u Hagu potvrdio njegovi nadređeni rekli su mu: “Izaberi mjesto gdje možeš nešto učiniti”. Stewart prvo odabire Tuzlu, no dobiva signal da pođe u Srednju Bosnu i odabire Vitez, školu u Biloj gdje je, i od Hrvata, podjednako kao i od Bošnjaka dočekat s radošću. Ljudi su vjerovali kako će ih “plave kacige” spasiti krvoprolića koje se već događalo u Hrvatskoj i dijelovima BiH, na prvu, daleko od Viteza. “U trenutku kada je službeni London odlučio poslati svoju bojnu u Lašvansku dolinu, bila je to jedna od rijetkih preostalih oaza u cijeloj BiH. Zastave pretežno muslimanske Armije R BiH i pretežno hrvatskog HVO-a još su bile vezane u borbi protiv JNA”, piše Starješina.

Za razumijevanje stanja i konteksta odnosa važno je ovo djelo koje smo već citirali od autorice Višnje Starješine koje prenosimo u cijelosti:

„Još od mini sukoba u siječnju, napetost između HVO- a i A BiH u Lašvanskoj dolini postupno je rasla, ABiH počela je stezati obruč oko doline. Nakon 10. travnja zaredali su incidenti: ubijena su dva vojna policajca zeničkog HVO-a na barikadi kod Čajdraša, počinitelji su navodno mudžahedini, dva dana kasnije mudžahedini su oteli četvoricu časnika HVO-a na cesti Novi Travnik – Bugojno. Dva dana kasnije, usred Zenice mudžahedini su oteli zapovjednika zeničkog HVO-a Živka Totića i izrešetali četvoricu njegovih tjelesnih čuvara.

Totićeva je sudbina ostala u tim trenucima nepoznata. Izgledalo je kao da je upravo ta otmica bila uvod u otvoreni rat, koji je počeo u zoru 16. travnja sveobuhvatnim napadom HVO-a na muslimanske vojne ciljeve u Lašvanskoj dolini.

Među njima su bili i Ahmići. Vojna je akcija završila kao pokolj nad Muslimanima u Ahmićima, uključujući i civile, rušenje i palež kuća i džamije. Muslimani su praktički protjerani iz sela, a sve njihove kuće spaljene. No punih tjedan dana o tome nije bilo vijesti, ili barem one nisu prelazile granice Viteza. Unatoč tome što su još istog jutra, u jeku najžešćih borbi, kapetani britanskog bataljuna Doolley i Woolley, čudnovato kombiniranih prezimena, kao da su netom iskočili iz nekog crtića, svojim oklopnim vozilima krstarili Ahmićima. Unatoč tome što je još istog jutra, već oko osam sati, A BiH izdala priopćenje o napadu HVO-a na selo i pomoći koju će pružiti vlastitim snagama u Ahmićima. Ni mješovita komisija HVO-a i A BiH, koja se sljedećih dana pod pokroviteljstvom britanske bojne UNPROFOR-a i europskih promatrača bavila razgovorima o primirju nije spominjala zločin. Tri dana poslije napada Alija Izetbegović i Mate Boban su iz Zagreba, nakon interventnog zajedničkog sastanka o sprečavanju sukoba poslali zajedničko priopćenje u kojem poručuju da sve nesporazume u odnosima hrvatskog i muslimanskog naroda u BiH valja rješavati mirnim sredstvima. “Nema razloga za sukobe A BiH i HVO pa se zapovijeda svim postrojbama da odmah prekinu sukobe, oslobode zarobljene i dogovorima na svim razinama uklone uzroke”, glasila je zajednička poruka.

A onda, tjedan dana poslije napada, vijest o zločinu u Ahmićima odjeknula je kao bomba u svim svjetskim medijima. Šest dana poslije napada, živopisni, za časnika  britanske vojske neuobičajeno bucmasti pukovnik Bob Stewart, odveo je skupinu britanskih novinara da otkriju zločin.

Sedmi je dan prekaljeni BBC-jev ratni reporter Martin Bell poslao u svijet jedan od svojih najupečatljivijih, najjezovitijih i najkontroverznijih izvještaja. To je izvještaj koji je od Ahmića stvorio slučaj, jedan zločin učinio različitim od desetaka drugih zločina počinjenih u istom ratu. Uz apokaliptične prizore spaljenog muslimanskog sela, reporter Bell je, zapravo, proglasio početak muslimansko- hrvatskog rata i objasnio publici tko su tu dobri, a tko loši momci. U svome prilogu, reporter Bell, kao narator tumači zašto se muslimanska Armija BiH odbija povući na položaje ranije dogovorene s HVO-om u sporazumu o prekidu vatre: “Bilo je to pitanje: rat ili mir? Nedaleko od Viteza Britanci su uveli jake oklopne patrole na području koje su muslimanske snage zauzele u borbi netom prije prekida vatre. Dogovor je predviđao da se povuku milju i pol, ali nakon onog što se dogodilo njihovu narodu u dolini ispod, apsolutno su odbili to učiniti.” Nakon toga u prilogu slijedi razgovor pukovnika Stewarta, bijesnog i zgroženog kao da je upravo tada prvi put otkrio zločin, i bezimenog vojnika muslimanske vojske. “Kažete da je mnogo beba ubijeno u selu Ahmićima. Tako mi je žao”, potresen je Stewart. A muslimanski vojnik šalje poruku: “Zbog toga mi ne odustajemo i borit ćemo se do kraja. Ne, nikad im nećemo oprostiti, nikad im nećemo oprostiti.”

U nastavku, Bell pokazuje morbidne prizore, nakon kojih svatko tko gleda prilog mora reći da Muslimani imaju pravo na rat, oni se moraju osvetiti. BBC-jeva kamera uvodi gledatelje u kuću u kojoj je, što ubijeno što izgorjelo, sedmero ljudi, pokazujući spaljene ostatke. A pukovnik Bob tumači: “Izgleda kao da su otac i sin pokušali obraniti majku i kćeri majka i kćeri bile su u podrumu. Otac i sin vjerojatno su ubijeni, a potom spaljeni na katu, a onda je neka svinja namjerno podmetnula vatru u podrum i majka i kćeri s malom djecom, petero ili šestero njih mrtvi su. To je strašno.”

Da bi još jednom podvukli temeljnu poruku Bell prikazuje kako pukovnik Stewart, na čelu britanske patrole i u pratnji britanskih novinara, u Ahmićima sreće patrolu HVO- a “Imate li dozvolu HVO-a?”, pita vođa patrole. “Ne trebam dozvolu jebenog HVO-a. Ja sam iz Ujedinjenih naroda. I, što se mene tiče, ono što se dogodilo besprizorno je. Loša sreća, moj prijatelju. Znaš, ovdje su masakrirane cijele obitelji i volio bih znati tko je to učinio, tko je odgovoran. To nisi ti učinio, zar ne?”, odgovara pukovnik Bob vodi HVO patrole. Ovaj vjerojatno nema pojma što mu govori, jer ne zna engleski. Ali to i nije bitno. Poruka je poslana. Sve značajne svjetske televizije, uključujući i američke, prenijele su Bellov prilog.

Bila je to priča dana. Zbog brutalnosti mu je prigovaran i ‘nedostatak mjere’, ali prilog koji je, kako sam spominje, radio uz konzultacije s pukovnikom Stewartom označio je prekretnicu u percepciji bosanskog rata (In Harm’s Way, str151.). Tri godine poslije, razgovarajući s istražiteljima Međunarodnog kaznenog suda Carolyn Edgerton i Stevenom Uptonom, Bellova priča o Lašvanskoj dolini izgledala je bitno drukčije, nego što je sugerirao u glasovitom prilogu: “U vrijeme kada su se dogodili Ahmići, HVO je bio vrlo preplašen. Mislili su da će izgubiti džep’. Svaki razbojnik ili bitanga s puškom bili su im dobrodošli. Nisu imali čvrstog sustava podčinjenosti kao što je slučaj sa zapadnim vojskama. Blaškić i Kordić bili su vojni i politički vode Hrvata u ‘džepu’. Blaškić je bio zadužen za vojna, a Kordić za politička pitanja. Međutim, mislim da je upitno koliko je tko od njih imao kontrole.  Govorili su da bi ‘džepovi’ mogli u bilo kojem trenutku pasti. Vjerovali su da su na linijama bojišnice nadjačani osam naprama jedan. Bila je to očajnička obrana. Zapravo, radilo se o borbi prsa o prsa. Muslimani su preko brda slali val za valom samoubilački raspoloženih boraca. Uvukli su se u  predgrađe Viteza. Pregazili su još jedno selo na drugoj strani. Doista se činilo da je Vitez vrlo blizu padu.”

MARTIN BELL JE BIO I U VUKOVARU ALI S DRUGAČIJOM NAKANOM

Za razliku od televizijskog priloga, u razgovoru s istražiteljima zločin nije ni poništen niti umanjen, ali je kontekst u kojem je počinjen prikazao realnije istražiteljima nego televizijskim gledateljima. Iskusni ratni reporter Martin Bell u svojim prilozima uistinu nije olako gubio osjećaj za mjeru i ravnotežu, nije dopuštao da ga dojam i osjećaji ponesu. Naprotiv, nerijetko se događalo, u vrijeme srpskih napada na Hrvatsku i BiH, da njegov osjećaj za ravnotežu u prilozima nadvlada zadatak za pokazivanjem istine. Ilustrativni su njegovi prilozi za BBC nakon pada Vukovara, potpuno drukčiji od priloga o Ahmićima, tako umjetno, čak morbidno uravnoteženi. Niz prizora četničkog divljanja porušenim gradom i njihova pjesma ‘Druže Slobo, pošalji salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate’, popraćena je objašnjenjem kako srpske snage pjevaju tradicionalnu srpsku pjesmu. Nije tada u prilogu bilo branitelja ili zatočenika opkoljenog Vukovara, koji bi poručili da JNA i četnici ubijaju djecu, kao u prilogu o Ahmićima. Nekoliko tjedana kasnije, njegova je preokupacija bila snimanje priloga o Arkanu, ‘poslovnom čovjeku, članu nogometnog kluba Crvena zvezda”, “koji je vrlo snažno igrao na antikomunističku kartu’ i koji je osjećao da je njegova dužnost da pomogne oslobađanju Srba od ustaša’. Posjetio je BBC-jev reporter Bell poslovnog čovjeka Arkana u okupiranom i etnički očišćenom Dalju, u vrijeme kada su tamo njegovi ‘tigrovi’, kako je to kasnije zapisano i u optužnici Međunarodnog kaznenog suda, učestalo likvidirali Hrvate“.

HAŠKA KONSTRUKCIJA I NJEN NASTANAK

U ranije navedeni opis autorice Starješina, posebno izvješća, koji je zločin označio s „veliko Z“, važan događaj za cjelokupni slučaj bošnjačko- muslimanskog rata i kasnijeg sudovanja je i dolazak Payama Akhvana i Thomasa Osoria, a kroz Starješinin opis možemo promatrati njih i daljnju ulogu britanske bojne na čelu sa Stewartom u konstruiranju priče kako Hrvati prave državu u državi i kako su Hrvati „loši momci“.

Kako se navodi u knjizi Haška formula oba su bili pripravnici u UN-u, a bez minute pravoga staža i istražiteljskoga iskustva poslani su baš u Vitez iz Švicarske Ženeve da ispitaju slučaj Ahmići. Nakon Bellova izvješća koje je utjecao na kontekst odnosa stižu u Vitez. Istraga je podrazumijevala da nađu odgovorne za zločin u Ahmićima. Iako su sami ( transkript, Kordić), priznali da nisu prošli nikakvu obuku niti imaju iskustvo za provođenje kaznenih istraga Haški sud je njihove nalaze uzeo kao relevantne i temeljem njih sudovao Blaškiću, Kordiću, Čerkezu, Kupreškićima, Šantiću, Skopljaku i drugim Vitežanima koji su prvi punili pritvorske jedinice Međunarodnog suda dok su još „krupne ribe“ Mladić, Karadžić, Milošević i drugi na slobodi i odbijaju suradnju s Haškim sudom. I optužnica nad Hrvatima Lašvanske doline podiže se upravo dok traju Dejtonski pregovori. Čudno, zar ne!?

Prvo odredište po dolasku u Vitez i BiH Akhvanu i Osoriu bila je baza Britanaca u Biloj. Tu su iscrpno brifirani o zločinu u Ahmićima i odnosima Hrvata i Bošnjaka u Vitezu.

O navedenom dvojcu istražitelja Straješina piše:

„Akhavan, koji prvi put u životu vodi kaznenu istragu, prvi put vidi rat i ne razumije lokalno stanovništvo, bio je potpuno upućen na vodstvo i brifinge pripadnika britanske bojne. Mogao je i prikupiti nešto informacija od europskih promatrača i UNHCR-a, ali i njih je o zbivanjima u ratnoj zoni brifirala britanska bojna. Thomas Osorio koristio je svoju komparativnu prednost znanja jezika. Odlazi u izbjeglički centar u Zenici gdje su smješteni muslimanske izbjeglice iz Ahmića. Kad je došao prvi put, nitko nije želio s njim razgovarati. Dolazak mu nije bio od koristi ni za budući izvještaj o kršenju ljudskih prava, niti za buduću kaznenu istragu. No, dva dana kasnije stanje se mijenja. Neki ljudi pristaju na razgovor. Prema kasnijem svjedočenju Akhavana (slučaj Kupreškić), svjedoke su našli preko Centra za dokumentaciju genocida i ratnih zločina iz Zenice. Centar je, zapravo, bio ispostava AID-a, koji je, prema Wiebesu, uspješno preuzeo KOS. Za mlade pripravnike iz Centra za ljudska prava bila je to, bez ikakvih primisli, nevladina organizacija. Podrijetlo i put liste, koju im je podastro AID, u njihovoj prvoj terenskoj istrazi, ostali su obavijeni velom tajne i nakon završetka sudskih procesa za zločine u Lašvanskoj dolini pred Haaškim sudom. Ali na listi su bila uglavnom imena osumnjičenih izravnih počinitelja, ne i vodstvo. Kako su Akhavan i Osorio došli do vojnog i političkog vodstva? “Mnogo mi je ljudi reklo da je Kordić bio najviša i najutjecajnija ličnost u vodstvu bosanskih Hrvata u Lašvanskoj dolini”, tvrdio je pred sudom Akhavan (transkript, Kordić, glavno ispitivanje); Ali u unakrsnom su ispitivanju i Akhavan i Osorio potvrdili kako nitko od izbjeglica nije spominjao ime Darija Kordića (transkript, Kordić). Tko je to mogao reci Payamu Akhavanu, koji nije znao ni jezik, pa je bio uglavnom upućen na predstavnike britanske bojne? U njihovu je aranžmanu i u njihovoj pratnji i posjetio Kordića, baš kao i zapovjednika operativne zone Tihomira Blaškića i zapovjednika viteške brigade Marija Čerkeza. “Raznovrsni izvori”, kako ih je Akhavan nastojao prikazati, u konačnici su se ipak svodili na britansku bojnu. Thomas Osorio bio je iskreniji: “Bili smo okruženi časnicima britanske bojne i drugih organizacija na terenu. Njih smo pitali”.

Pukovnik Stewart pak u svojim memoarima o razdoblju provedenom u srednjoj Bosni “Broken Lives” zapisuje: “U otprilike sljedeća dva tjedna počele su izlaziti na vidjelo činjenice o onome što se dogodilo u Ahmićima. Moji su glavni izvori bili Thomas Osorio i Payam Akhavan, obojica članovi UN-ova Centra za ljudska prava. Poslani su u Vitez da istraže što se dogodilo u Ahmićima” (Broken Lives, str 298.).

Zapovjednik britanskog bataljuna dva je tjedna poslije od dvojice pripravnika netom pristiglih iz ženevskog UN-a učio što se dogodilo u selu u kojem je njegova bojna bila još istog jutra kad je napad počeo? Ili je zapovjednik koristio dvojicu izgubljenih pripravnika da preko njih plasira britansku verziju događaja u Ahmićima kao osnovu izvještaja posebnog izvjestitelja Mazowieckog o kršenju ljudskih prava i, iznad svega, kao osnovu buduće kaznene istrage? Ispada, prema Stewartovim memoarima, da je baš Thomas Osorio predočio dokaze njemu, zapovjedniku, kako su njegovi vojnici spasili od smrti oko 150 ljudi u Ahmićima. Čudan neki sustav informiranja u britanskoj bojni: pripravnik UN-a informira zapovjednika o tome što mu je radila postrojba. Ili je pripravnik još jednom iskorišten kao neuvjerljivo opravdanje što su zločini činjeni (i) uz nazočnost britanskih transportera u selu?

Dok je pripravnik Osorio provodio istragu s izbjeglicama u Zenici, pripravnik Akhavan posvetio se vojnom i političkom vrhu. U pratnji britanske bojne i pukovnika Stewarta, obišao je Blaškića, Kordića i Čerkeza. Prema Akhavanu, Stewart mu je savjetovao da im ne kaže kako su oni, zapravo, osumnjičenici, da se sve što kažu može koristiti protiv njih. Istražitelj-debitant poslušao je. Posjetivši pukovnika Blaškića, Payam Akhavan, predstavljen kao suradnik posebnog izvjestitelja UN-a za ljudska prava, pitao ga je li on zapovjednik odgovoran za cijelu operativnu zonu, da li efektivno zapovijeda svim svojim jedinicama? I bilježio je ono što mu je preveo prevoditelj. Isto je pitao i zapovjednika Viteške brigade, Marija Čerkeza, koji mu je odgovorio da su se Hrvati u Ahmićima branili. Britanski časnik za vezu Matthew Dundas-Whatley, koji je nazočio razgovoru s Čerkezom, kasnije je rekao njegovim odvjetnicima kako mu je bilo neugodno dok je Payam isljedničkim tonom ispitivao Čerkeza kako okuplja vojsku, kako proglašava uzbunu, kako izdaje zapovijedi. Lokalno hrvatsko vodstvo bilo je pak toliko naivno, neiskusno i neuko, da je i Payam Akhavan mogao provoditi istragu nad njima, a da oni poslušno i neuvjerljivo odgovaraju, i ne pitajući o čemu je riječ. Tako mu je Kordić rekao da su zločin počinili Srbi. Sve je to ostalo zapisano u Akhavanovoj bilježnici i nekoliko godina poslije postalo tužitelju jedan od ključnih dokaza da je zapovjedna odgovornost funkcionirala i da zapovjednici i politički voda nisu izražavali žaljenje zbog zločina.

Samo godinu dana poslije svoje prve istrage, pripravnik Akhavan postaje pravni savjetnik tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, bitna osoba za usmjeravanje budućih kaznenih progona.

            Uloga britanskog bataljuna u oružanom sukobu između Muslimana i Hrvata u Lašvanskoj dolini vrlo je prijeporna, a s obzirom na učinjeno zlo koje se ogleda u rezultatima ratnog zločina na obje strane te odnosa prema hrvatskom odnosno bošnjačkom rukovodstvu u smislu produciranja optužnica i činjenice da od Muslimana nitko nije odgovarao niti za jedan zločin počinjen nad Hrvatima, ukazuje na jedan zavjerenički odnos i ulogu Britanaca u hrvatsko-bošnjačkom sukobu. Stječe se dojama kako su Britanci imali zadatak određene činjenice prikazati na “svoj način“ mijenjajući karakter rata i osnovne obrise sukoba u Dolini. Naravno, u Ahmićima je počinjen zločin, težak zločin koji predstavlja veliku mrlju koja se imputira vojnom i političkom rukovodstvu Hrvata u Srednjoj Bosni, međutim za razliku od zločina ARBiH, Hrvati su suočeni s tim zločinom, odgovarali su i pred domaćim i pred Međunarodnim sudovima, dok od Muslimana nije odgovarao nitko ili rijetko tko. Prvi osumnjičenici i prvi stanari pritvora u Haggu bili su Hrvati iz Srednje Bosne, dok za zločine u Križančevom Selu, Buhinim Kućama, Osmici, Sofi i drugdje gdje su stradali Hrvati nitko nije odgovarao ni 30 godina poslije okončanja sukoba. Bob Stewart kao predstavnik britanskog bataljuna UN-a odgovoran za cjelokupnu situaciju u Lašvanskoj dolini u smislu angažiranja mirovnih snaga UN-a u Vitezu i tada kao i danas zadržava svoj selektivan pristup i vrlo prijepornu ulogu. Postavlja se pitanje, koja je namjera danas, starcu pukovniku Bobu Stewartu da svojim posjetama Ahmićima, držanjem povijesnog sata, moraliziranjem i dijeljenjem lekcija, samo u Ahmićima bez osvrta i pogleda na druga mjesta stradanja u Dolini te stradanja nemuslimana u Dolini. Je li to sapiranje vlastite savjesti, čovjeka koji je pred smirajem života koji nije učinio ništa kako bi slučaj u Ahmićima i drugim mjestima u Dolini bio spriječen odnosno preveniran ili je ponovno u pitanju igranje osjećajima ljudi koji su doživjeli strahote te manipuliranje cijelim slučajem za kojekakve političke ciljeve u maniru danas prekaljenog obavještajca u ovom informacijskom i  hibridnom ratu kojem svjedočimo.

- Oglasi -
spot_img
spot_img

NAJNOVIJE OBJAVE

error: Sadržaj je zaštićen.