Nakon uzbudljive avanture na Aconcagui, koji su ekskluzivno pratili putem portala viteski.ba, za vikend se Nenad Rajić vratio u svoj Vitez živ i zdrav, pun dojmova i zadovoljan postignutim (popeo se na 6.000 mnv).
Uz članove obitelji dočekali su ga i prijatelji planinari. Uz dobrodošlicu i čestitke Nenadu na postignutom, naš poznati doktor Drago Dažmbas, član PD KUK iz Novog Travnika, za naš portal mudro je rekao da treba znati kad je dosta, jer planina nema milosti.
Evo samo nekih izvadaka iz Nenadovog planinarskog dnevnika koji zorno govore o opasnostima s kojima su članovi ekspedicije bili suočeni na ovom uzbudljivom i opasnom pohodu.
PETAK, 09.02. – Uspon na vrh, 1. dan – Uspon do kampa Nido de Condores Došao je konačno i taj dan da se počne uspon. Sve do sada je bila priprema, neophodna aklimatizacija. Ali veliki crv sumnje je u nama zbog lošeg vremena i jakog vjetra na putu do vrha. Za tri dana je za sada jedini dan sa manje vjetra, nekih 50-60 km na sat, iako se i po tom vjetru ne penje, ali poslije je i preko 100 km/h pa nemamo što čekati. Nadamo se da će malo smanjiti i omogučiti nam uspon. Penjemo se već poznatim strmim stazama koje smo već prošli dva puta. Plan je doći do prvog visinskog kampa Nido de Condores na 5560 mnv, noćiti i onda se sutradan popeti do drugog visinskog kampa Colera na 6000 mnv. Dobiti ćemo novu vremensku prognozu i prilagoditi se novim uvjetima, uzimajući u obzir najviše sigurnost penjača, a ne penjanje vrha kao prioritet. Na usponu, ispod kampa Canada, doživljavamo noćnu moru, gdje se nekoliko velikih kamenih stijena otisnulo sa visine i proletjelo pored nas, a veliki kamen je praktično proletio kroz kolonu RumunJa, sa srećom nije nikoga pogodio, a i za malo je promašio nekog usamljenog penjača. Prestravljeni, brzo smo prošli opasni dio do kampa Canada, stalno bacajući pogled u visine iznad nas. U kampu Canada nas napušta još jedan član zbog iscrpljenosti. On će se sam vratiti u Mendozu. Poslije kratkog odmora nastavljamo put, pratimo stanje sa kamenjem i polako se uspinjemo. Vrijeme se mijenja i uskoro nas zasipa i sitni snijeg, popularni stiropor. Zahladnilo je još više, vjetar pojačao. Stižemo i do kampa na 5560 mnv, ulazimo u već postavljene šatore od prekjučer i sada treba skuhati vodu da napravimo hranu. Po vodu na jezerce odlazi Karlo i donosi 5 l u novoj aluminijskoj šerpi koju smo kupili specijalno za ovu namjenu, topljenja snijega i zagrijavanje. U toj gužvi, prilikom paljenja kuhala, pravim grešku, puštam previše plina i zapalim šator. Strava prava. Jedva vatru ugasismo, ali je otišla skoro sva jedna ulazna strana šatora. Pravim neku improvizaciju sa vrećama ta transport da nam ne upada snijeg koji se baš tada najviše pojačao. Kako sada provesti noć sa ovakvim šatorom na 5560 mnv? Stavljamo i svoje rančeve da napravimo branu vjetru i dodatno učvršćujemo vreće. Nekako smo to uspjeli normalizirati, te pravimo večeru, kuhamo fini-mini juhicu i gotovi obrok. Noć je protekla u nespavanju, jer je vjetar pojačao i stalno kidao improviziranu branu. A sutra treba dalje u visine.
SUBOTA, 10.02. – Uspon na vrh, 2. dan – Uspon do kampa Colera Ujutro je došla nova prognoza vremena, koja je još gora po pitanju brzine vjetra. Naši vodiči Rašo i Semir prave novu strategiju pošto je uspon nemoguć za cijelu grupu. Izdvajaju 7 mlađih i po njima spremnijih ljudi koji bi mogli imati dobru brzinu uspona, da pokušaju uspon na jakom vjetru, iako sa malo vjerojatnosti uspjeha. Oni bi išli na slijedeći kamp Corona, sa manje šatora, a ostali bi se vratili u bazni kamp. Odluke vodiča smo se obvezali poštivati, a ja ipak molim da idem sa njima do kampa Colera, obzirom da ima jedno slobodno mjesto u šatoru. Ja sam svoj zapalio i neupotrebljiv je, tako da moram moliti. Rekoh da sam to zaslužio i do sada pokazao da imam dovoljno snage. Prihvatiše moju sugestiju i dozvoliše mi da idem. Na brzinu prepakirah ruksak, ponesoh potrebnih 25 kg opreme i uputismo se na uspon od 500 m visinskih strmim padinama Aconcague. U sebi sam se potajno nadao da će vjetar malo smanjiti i da ću i ja pokušati uspon na vrh. Normalno, pročitali su me, ali ipak sam najstariji učesnik ekspedicije, pa su pokazali malo poštovanja. Veoma je teško nositi 25 kg na tim visinama, pa smo svi teško hvatali atome kisika kojih na tim visinama ima oko 45% od normale. Uz nekoliko pauza, prvo stižemo do kampa Berlin, gdje malo duže odmaramo, te do kampa Colera na 6000 mnv, gdje po veoma jakom vjetru postavljamo šatore. Za to nam je trebalo sat vremena, a u normalnom uvjetima 10 min. Pošto je veoma malo snijega na ovim visinama, platili smo nosačima da nam iznesu potrebnu količinu vode, te smo brzo mogli pristupiti kuhanju vode, pripremi čajeva, juhice i hrane. Za to vrijeme vjetar je još pojačao, ali lakše nam je bilo jer smo već u šatorima. Bilo je tijesno u šatoru, zato što sam bio sa dva dvometraša. Baš sam se osjećao sitan sa svojih 182. Obzirom da se kreće u 3 ujutro, odmah se liježe da bi se bar malo odmorilo. Cijelu noć vjetar je udarao u tanke stijenke šatora prijeteći da sve pocijepa. Na tim visinama teško se spava, san ne može na oči kako zbog visine, tako i zbog stalnih napada zmaja od vjetra.
NEDJELJA, 11.02. – Uspon na vrh, 3. dan – Pokušaj uspona na vrh i povratak u bazni kamp Plaza de Mulas Plan je ustajanje u 3 h, pakiranje i oblačenje te polazak u 4 h. Kako je vjetar veoma jak, ne želim vodiču Semiru praviti problem i dovoditi ga u nezgodnu situaciju i pitam mogu li na uspon. Po ovakvom vjetru se i ne kreće na uspon, ali dobro razumijem i vodiča i ostale članove ekspedicije koji žele bar probati uspon. Moja dva cimera se oblače na smjenu, jer je zaista tijesno u manjem šatoru sa svom opremom unutra. Ja plačem u sebi i žalim sto nam planina sa svojim vjetrenim štitom nije dozvolila ni pokušaj za uspon na vrh. Odustaju od uspona još dva člana ekipe, zbog groznih uvjeta i lošeg sna. Dugo traju pripreme, dečki koji su vani negoduju, jer je teško stajati na vjetru i na -20°C, te požuruju one koji kasne. Konačno kreću, želim im sreću na usponu i ostajem sam u šatoru na vjetrom šibanoj maloj zaravni na 6000 metara iznad mora. Udari vjetra se još pojačavaju i bojim se da vjetar ne podigne i šator i mene sa njim i baci preko litice u Čile. Desio mi se još jedan peh. Naime moja popravka patent zatvarača na vreći za spavanje je otkazala, pa sam proveo pola sata u ponovnoj popravci zatvarača, na velikoj hladnoći. Ali, bar sam uspio. Ležim onako u vreći, razočaran zbog neuspješnog uspona, sjećam se svih priprema, velikog entuzijazma, ali ipak njeno visočastvo Planina odlučuje i ima zadnju riječ. Mjeseci priprema, sati provedeni u teretani, dani u planini, sve se činilo dovoljnim da se stigne do vrha. Ali Aconcagua, s visinom koja oduzima dah, pokazala je svoju nepredvidivu stranu. Vremenske prilike, koje su se mijenjale brže nego što smo mogli pratiti, i fizičke prepreke, koje su se činile nepremostivima, postale su preveliki izazov. Nije lako prihvatiti neuspjeh, posebno kada se toliko truda uloži u ostvarenje cilja. No, dok ležim ovdje, shvaćam da planinarenje nije samo uspon na vrh. To je cijelo putovanje, svaki korak koji nas vodi bliže cilju, ali i svaki trenutak koji nas uči strpljenju, poniznosti i poštovanju prema prirodi, prema planini. Svaki pogled na nepregledne pejzaže, svaki dah svježeg planinskog zraka, svaki osjećaj hladnoće i umora, sve su to dijelovi iskustva koji ostaju s nama zauvijek. Ove uspomene, zajedno s prijateljstvima stvorenim na putu, prava su vrijednost našeg poduhvata. Ovaj neuspjeh nije kraj. Naprotiv, to je novi početak. Pouke koje smo naučili na ovoj planini primijenit ćemo u budućim avanturama. Bit će još uspona, još izazova i, nadamo se, još puno uspješnih vrhova, kako ih ja zovem piklića. Jer, kao što planina ima zadnju riječ, tako i mi imamo snagu da se ponovno uspnemo, s još više znanja, odlučnosti i poštovanja prema izazovima. Oko 9 sati cijela ekipa se vraća sa uspona, odustali su, popeli su nekih 400 m visinskih. Borba je bila velika, ali nije imalo smisla nastaviti. Od nas 19 u ekipi nitko se nije popeo na vrh. Od rumunjske ekipe također nitko. Poslije saznajemo da je od preko sto penjača taj dan na vrh uspjelo stati samo četiri heroja. Malo i za Aconcaguu. Inače je postotak uspona oko 30%. Vraćamo se, svatko sa svojim mislima, preko kampa Nido de Condores u bazni kamp Plaza de Mulas, gdje ćemo prenoćiti, a sutra povratak u civilizaciju.
