Zamislite situaciju: vruća je ljetna večer, na nekom ste odličnom festivalu i sve bi dali za još jednu hladnu pivu… Odete do prvog štanda, red. Pred drugim, još više ljudi. Na trećem, odustajete. Isto se to, više puta, dogodilo i mladom Zadraninu Petru Vlahoviću koji je tome, svojim znanjem i iskustvom, odlučio stati na kraj.
Petar Vlahović je inače iz Središnje Bosne, točnije iz Polja Slavka Gavrančića kod Travnika, a po baki, koja je Vitežanka povezan je s Vitezom. Inače, Petar s obitelji sada živi i radi u Zadru.
Pitate se kako? Ne, nije stao piti pivu, štoviše… Izmislio je – gloglo!
– gloglo je mobilni samoposlužni točionik, no nije samo namijenjen za pivu, već se može točiti i voda, vino, sokovi… Primarno tržište su manifestacije, koncerti i festivali, ali i sportske i kulturne. Posjetitelji sami sebi toče piće na našim glolo točionicima, što bi uvelike ubrzalo proces istakanja i smanjilo čekanje. Istraživanja pokazuju kako je jedan od glavnih razlog zašto ljudi odustaju od kupovine upravo čekanje u redovima – objašnjava ovaj talentirani 31-godišnjak koji je dugogodišnju ideju o samoposlužnom točioniku pretočio u djelo za vrijeme lockdowna. I to u Zadru.
Tek sam tad zapravo konačno dobio vrijeme za sebe jer sam odmah nakon Fakulteta elektrotehnike i računarstva krenuo raditi u Zagrebu za ‘Montelektro’, poznatu firmu za industrijsku automatizaciju tvornica diljem svijeta, osobito onih koje se bave proizvodnjom piva. Cura i ja smo imali veiku želju vratiti se u Zadar, ali tada rad na daljinu još nije bio opcija. Ipak, s poslodavcem sam se dogovorio da otvorim svoju firmu i krenem raditi kao vanjski suradnik. I tako je i bilo: otvorio sam firmu i zaplivao u izazove poduzetništva – priča nam Petar i dodaje kako je zadnji veliki projekt radio u Norveškoj gdje je ostao doslovno do zatvaranja zračnih luka zbog izbijanja pandemije.
– Mislim da sam uhvatio zadnji let za Zadar… – prisjeća se te ističe kako je sva znanja koja je skupio tijekom godina rada, iskoristio pri izgradnji svog gloglo-a:
– Kako radi automatizacija, kako funkcioniraju ventili, mjerači protoka i tlaka, kako napisati softver, odabrat prikladnu opremu… Sve su to stvari koje su mi pomogle da izgradim svoj točionik. Ipak, bilo je tu još ponekih nepoznanica. Na primjer, nisam znao modelirati pa sam morao naučiti 3D modeliranje. Onda sam kombinirao razne modele točionika, konstrukcije, materijale, veličine… Razmišljao sam koliki moraju biti gabariti stroja da stanu u kamion da se lako može transportirati, kako to optimizirati… Nisam znao ništa ni o kartičnom poslovanju i platnom prometu, brandingu, trgovini na malo, a da ne nabrajam niz zakona i propisa koje sam morao pročitati. No, korak po korak, došao sam do ovog modela – govori nam Petar, pokazujući sjajni stroj sa zanimljivim šarenim logom.
Želio sam samo najbolje dijelove za njega pa oni dolaze iz sedam različitih država: iz SAD-a dolaze slavine, rashladni uređaji su iz Češke, mjerači protoka iz Švicarske, ‘FOBovi’ iz Irske, dok iz Italije dolaze jedni, a iz Njemačke drugi ventili, ali i ekrani, a u Hrvatskoj se proizvodi inoks konstrukcija – nabraja i dodaje kako je ukupna zapremnina jednog točionika četiri bačve od 50 litara, dvije za svaku slavinu.
– To omogućuje ‘hot-swap’, tj. zamjenu bačvi bez ometanja korisnika koji se poslužuju. Tu je i redundantni par boca potisnog plina koji osigurava neprekidno istakanje. Svaka slavina ima odvojeni rashladni krug, ali i ekrane na dodir za korisničku interakciju te POS aparat. Kako bi se osigurala izrazita pouzdanost, upravljačka oprema je industrijska, a ne potrošačka elektronika – ističe Petar koji je na ovom izumu radio godinu ipo dana. Naglašava kako je razvoj hardverskih [PV7] startupa skup sport, a da bi mogao isfinancirati razvoj je u tom periodu radio preko 60 sati tjedno!
Sve prihode od projekata industrijske automatizacije ulagao je u razvoj gloglo točionika.
