Vitežanin Stjepan Perković slikar je koji slika nogom. Svoj talent otkrio je još u ranom djetinjstvu kada je kroz igru i nadilaženje svojih granica otkrio svoje sposobnosti u slikanju te je tu vještinu razvijao svakim danom sve više pronalazeći inspiraciju u svemu sto ga okružuje i što osjeća. Stjepan je o svom životu, iskustvima i planovima govorio u intervjuu za viteški.ba.
Recite nam nešto o svom djetinjstvu i odrastanju?
Pokušat ću na pitanje odgovoriti kroz sadašnji trenutak, inspirativno, na vaše pitanje. Svaki novi moment života se slaže po nama, jedan preko drugoga kao tanki listići koji stvaraju slojeve sjećanja, zaborava i stvarnosti. Djetinjstvo je onaj početni sloj na koji se odrastanje gomila i oblikuje me kao trenutnu osobu trenutne dobi u kojoj sam se prepustio bojama. Sjećanja i uspomene ne vrijede u onom vremenu kada su nastale, one su korisne kao odraz prema naprijed. To kao slikar mogu reći o tome. Kronologija je siva, čak razmišljam kako svoju biografiju promijeniti u nešto što pršti bojama. Neka bude pjesma, a ne dokument brojki i slova.
Sa koliko godina ste otkrili svoj talent slikanja?
U mom sjećanju zapravo nema više godina, niti datuma. Kao dijete sam bio znatiželjan i spreman probati raditi nešto novo, igrati se, kroz igru doći do vlastitih granica gdje se može osjetiti strah, hoću li moći napraviti nešto više, bolje nego prije. To uzbuđenje prelaska granice je lansirna točka, pokretač prema naprijed. Tako sam došao i do otkrića slikanja, u igri i prelasku svojih limita. Tako sam shvatio da taj osjećaj nije prepreka nego pokretačka energija pomoću koje se i danas igram i idem dalje.
Tko je bio ili je još uvijek vaša najveća podrška u životu?
Život nam je utemeljen u zajednici sa drugima. Tako isto svako moje djelovanje izaziva reakciju drugih koji su u tom trenutku pored mene i obrnuto. Do sada sam živio na raznim lokacijama i uvijek sam osjećao potporu ljudi u mojoj blizini.
Poput stabala jednih pored drugih koji čine šumu, utočište i podršku od najbližih pa na šire i dalje. Tako je i sa mnom, od mojih najbližih pa na dalje i šire, podrška koju primam i dajem je obostrana, prema potrebi.
Gdje nalazite najveću inspiraciju za slikanje?
Sve oko mene i u meni može biti inspiracija za slikanje. Iz nekakvog slobodnog poteza kistom koji je neodređenog oblika može se izvući figurativna ideja za sliku i obrnuto, iz gradske vedute može se naslikati apstrahirani kolorit sa dinamikom prostora. Ilustrirajući zbirke poezije drugih autora i jednu svoju također sam dobivao ideje koje samo poezija može dati. Vrlo često održavam likovne radionice sa djecom u vrtićima, školama i sa studentima na fakultetima, ne kako bih ih učio slikati, nego kako bih im svojim načinom slikanja pokazao da je kreativnost u svakome od nas na osobni način. Kao vrelo iz kojeg se treba samo zagrabiti.
Koja je vaša tehnika slikanja i zašto ste izabrali upravo tu tehniku?
Slikam već jako dugo, imao sam vremena proći kroz sve crtaće i slikarske tehnike, crtež je osnova, temelj od koje razvijam ideju. Drugi način na koji radim je kada direktnim nanošenjem boja dobijem ono u što me trenutni dojam vodi u razvijanju slike. Mogu nabrojiti slikarske tehnike kojima se najčešće koristim, akvarel, jedna od najljepših i najtežih tehnika, Uljem na platnu sam dugo slikao, jer je tehnika sa beskrajnim mogućnostima, ali pošto se dugo suši onda usporava rad. Zato sada najčešće slikam akrilom; tehnika kojom se slika brzo, nema mirisa niti isparavanja pri sušenju. Sada u Zagrebu imam dovoljno velik atelje u kojem ću moći slikati puno veće formate.
Koju sliku bi izdvojili kao posebno dragu?
Kao što sam prethodno spomenuo da slikam već jako dugo i kao profesionalni slikar koji živi od svojega rada, jednostavno ne znam kojoj slici bih posebno posvetio pažnju. Sada ste me podsjetili da sam kistom i bojom u svojim nogama prešao po papiru i platnu tko zna koliko kilometara. Sa svojom Kristinom puno putujem, to nam je neophodna životna potreba, kao što su hrana i voda. Sada mogu reći da sam slikanjem prešao otprilike jednak broj tisuća kilometara kao i na našim putovanjima. Nema najdražih slika niti najdražih odredišta putovanja, slikanje je najdraže kao i putovati dalje.
Što najradije slikate?
Kako se ne bih ponavljao krenut ću drugim smjerom u odgovoru. Skoro 20 godina sam član međunarodne Udruge slikara koji slikaju nogama ili ustima. To je Udruga koja okuplja umjetnike koji ne mogu slikati rukama, nego se umjesto toga razvijenom vještinom koriste ustima ili nogama poput mene. Za tu Udrugu slikam motive koji se tiskaju na čestitke za Božić, Novu godinu, Uskrs, Valentinovo, ljetne praznike, itd. U Udruzi su članovi iz skoro svih zemalja svijeta i motivi su različiti ovisno o načinu života, kulturi i religiji pojedinog dijela svijeta u kojem žive. Dakle, za tu Udrugu slikam jedan smjer slikanja, figurativan. Jer od prodaje čestitki svi umjetnici okupljeni u toj Udruzi imaju financijsku potporu za svoja umjetnička stvaranja. Drugo što slikam su razne narudžbe. Na kraju, slikam razne nadrealne i apstraktne motive i slike muških i ženskih aktova.
Planirate li se vratiti živjeti u svoj rodni grad Vitez?
Cijeli svoj život sam na nekoj putničkoj relaciji iz Viteza i u Vitez. Kada je u Vitezu bilo najteže, bio sam tamo. Vitez je dio mene, na svakoj izložbi u svijetu ili u Hrvatskoj piše u mojoj biografiji gdje sam rođen. Uvijek ću dolaziti u Vitez, ali moj je put da stalno bude put.
Koja vas sjećanja najviše vežu uz Vitez?
Vitez je imao nekoliko prekrasno uređenih parkova, kino u koje sam kroz ljetne ferije rado išao, gradsku knjižnicu u kojoj sam gutao knjige, tu su prekrasni Vitežani koji su me prihvatili, dolazili na moje izložbe, dragi prijatelji s kojima grad Vitez ima svoje boje. Te sam boje i izlio na mnoge slike u raznim izričajima. Sada govorim o Vitezu, jer su mi tu odrasli i živjeli roditelji, braća i šira rodbina, a ja s njima u fragmentima. Vitez je meni ljeto, jesen, Božić i Nova godina, ‘rodlanje’ niz strmi put, igranje lopte u ‘škarpi’, igrati se bezbroj dječačkih igara. To su moje boje Viteza.
Kakvi su vam planovi za budućnost?
Obožavam budućnost, korak naprijed. Budućnost ostavlja trag kao kist boju po platnu. Sada je COVID 19 mnoge već dogovorene izložbe zaustavio. Već sam spomenuo atelje u Zagrebu gdje sada dovršavam uređenje i mogu početi slikati mnogo veće formate koje do sada nisam mogao zbog ograničenja prostora. Mogu organizirati povremene izložbe istih radova. Još je plan i dalje izlagati na međunarodnim izložbama i raznim umjetničkim natječajima. U planu su i daljnja putovanja koja smo sada morali odgoditi. U budućnost se treba baciti i prihvatiti sve novo, nepredvidivo.
Vi ste primjer kako ništa nije nemoguće uz velik trud i rad, pa evo što biste poručili drugima?
Opomena koje se držim je da se pokušavam pogledati onako kako me drugi vide i doživljavaju. Izaći iz komfort zone na koju se lako navikne i biti istinski realan prema sebi, a onda i prema drugima. Tek svjestan sebe kakav uistinu jesam, krenuo sam i rješavati prepreke koje su stvarno ispred mene. Sve što sam mogao do krajnjih granica sam napraviti, to sam i pokušao. Mnogo toga je uspjelo i mnogo toga nije, ali je bitno da sam pokušao. Zato se nikada neću moći smatrati primjerom za druge, ali ću ljudima rado dati do znanja da kreativnost života imamo svi, samo probajmo to iskoristiti. Jednakost ljudi je činjenica, eto, to je moja poruka koju svojim životom potvrđujem.
