Zamah industrijalizacije u 19. stoljeću obilježio je nemilosrdno iskorištavanje mase radnika od vlasnika i poslodavaca.
Male nadnice, dnevni rad i do 18 sati, iskorištavanje dječje radne snage i život na rubu egzistencije rezultirali su nizom štrajkova u kojima su se zahtijevali dostojniji uvjeti rada i života.
Najveći radnički pokreti dogodili su se u zemlji koja je imala najbrže rastuću industriju – SAD-u.Vrhunac se dogodio u Chicagu kada je na ulice izašla masa od oko 40 000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Vlast je na prosvjednike poslala jake policijske snage te je izbio žestoki sukob pri čemu je šest radnika ubijeno, a njih 50-ak ranjeno.
Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju, piše povijest.hr.
Tri godine kasnije na prvom kongresu Druge internacinale odlučeno je da će se svakog 1. svibnja održavati prosvjedi dok god radnici ne izbore pravo na dostojan život i rad. Već od sljedeće godine taj dan se slavi kao Međunarodni dan opće solidarnosti radništva.U Hrvatskoj je prvi svibnja prvi puta obilježen još 1890. kada su radnici također tražili prava sažeta u zahtjeve tri osmice.
U neovisnoj Hrvatskoj 1996. Sabor je donio odluku da je 1. svibnja neradni dan koji se obilježava kao praznik pod nazivom Blagdan rada, to je izmijenjeno 2001. kada je službeni naziv izmijenjen u Praznik rada.
Nažalost, iako se država BiH nalazi na začelju Europe kada su ekonomska gibanja u pitanju obilježavanje «Prvog maja» svelo se na roštilje, izlete i slavlje u prirodi.
