U nastavku prenosimo intervju s novim vojnim biskupom u BiH fra Mirom Relotom. Na početku razgovora želimo Vam čestitati na imenovanju biskupom na čelu Vojnog ordinarija Bosne i Hercegovine koje je u Rimu 21. studenoga 2025. izrekao papa Lav XIV., a istovremeno u Sarajevu vijest objavila Apostolska nuncijatura u BiH. Već smo u prvim trenucima nakon radosne vijesti mogli čuti prve reakcije i vidjeti vaš životopis, stoga nema potrebe to ponavljati.
Možete li za našu stranicu Franjevačku prisutnost u Bosni reci kakvi su se osjecaji probudili u Vama kada ste saznali da Vas papa Lav XIV. vidi u novoj službi?
Hvaljen Isus i Marija! Hvala na vašem zanimanju i na čestitkama, a posebno na molitvama za mene. Hvala dragom Bogu na milosti koju ovim pozivom ukazuje, a ja se nadam odgovoriti franjevačkom jednostavnošću. Tako da odgovarajući na vaše pitanje mogu reći da su moji osjećaji bili, a i sada su pomiješani, s jedne strane nevjerica da je to stvarno poziv za mene, a s druge strane opet onaj osjećaj da počinje nešto novo u mom već poodmaklom životu.
Jeste li imali nekih ranijih iskustava ili neformalnih susreta s Vojnim ordinarijatom, tj. s aktivnostima vojne biskupije i kapelanija u BiH? Znate li što Vas očekuje na toj službi?
Nisam imao u Bosni i Hercegovini. U Italiji sam imao susrete s karabinjerima i urbanom policijom na duhovnim vježbama i pokorničkim slavljima, ali samo to.
Smatrate li da vojnici i njihove obitelji imaju dovoljno dobru dušobrižničku skrb s obzirom da su vojnici često udaljeni od svojih obitelji zbog dužnosti? Koliko zapravo trpi vojni službenik i njegova obitelj koji je odsutan i koji ima drugačije radno vrijeme nego zaposlenici u drugim sektorima društva?
Teško bih vam išta mogao odgovoriti, ali ipak znam da ima dovoljno vojnih kapelana koji se skrbe za vojnike i vojnikinje.
Kada ste čuli za imenovanje, te u skladu s dosadašnjim poznavanjem pastoralnog rada s vojskom, je li Vam u mislima prošlo pitanje ‘Što ću raditi na toj službi?’, je li Vam se usputno javila i neka pastoralna ideja? Ili je još prerano pričati o idejama s obzirom da niste preuzeli službu i upoznali stvarne prilike svoje vojne biskupije?
Sve je još prerano o tome govoriti. Rekao sam: “Evo me!” pa što bude potrebno.
Možete li ukratko podsjetiti javnost o ulozi i važnosti vojske, s posebnim pogledom na mirotvorstvo?
Mislim da vojska ima svoju obvezu već prema uredbama naše zemlje kao i to da može sigurno biti, a da to i jest jedan važan čimbenik garancije mira u domovini.
Obavljali ste različite službe u Franjevačkom redu, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Italiji. Iza vas je dugogodišnje iskustvo redovnika i svećenika. Poučeni iskustvom, što smatrate važnim za rad s ljudima i napose s vjernicima katolicima?
Lijepo pitanje. Malo bih ga korigirao i ne bih rekao rad s ljudima vjernicima nego život s ljudima i vjernicima. Fratar i svećenik prema mom mišljenju nema radno vrijeme, on jednostavno svoj poziv živi s ljudima 24 sata. Dà, nisam pogriješio kada sam rekao 24 sata, jer vjernik, tj. čovjek u potrebi, a posebno moj vjernik iz župe treba imati mogućnost u svako doba dana i noći nazvati svoga pastira svećenika. I ja se nadam i mislim da je to tako i u našim župama. To je važno, a ostalo dolazi samo po sebi. To je prvi korak ljubavi – biti prisutan!
Želite li uputiti jednu poruku svim pripadnicima i vjernicima Vojnog ordinarijata prije nego Vas susretnu i upoznaju uživo? I možda neka poruka za kraj ovog razgovora upućena franjevcima Bosne Srebrene i ljudima s kojima ste imali češće susrete kao župnik, duhovnik i prijatelj?
Ja nikamo ne idem. Tu sam, a što to dragi Bog od mene traži vidjet ćemo. Novom stadu kojem sam poslan nastojat ću biti mali brat i ne samo pastir, a mojim fratrima veliko hvala za sve. Pozivam nas sve da se takmičimo tko će više voljeti Crkvu kao i sve ljude u našoj domovini. Tako će nas prepoznati da smo Kristovi učenici. To je naša misija, to je naš život.
