Postoje trenuci kada jedan plakat kaže više od deset političkih govora. Najava obilježavanja Dana Armije Republike Bosne i Hercegovine u Tuzli upravo je takav slučaj.
U središtu zbivanja nije datum, nego izbor simbola. A simboli nikada nisu neutralni, oni su poruke, često jasnije i iskrenije od službenih narativa. U ovom slučaju, ta poruka ne samo da je opterećena ozbiljnim teretom, nego i razotkriva ono što se godinama pokušavalo ublažiti, prikriti ili barem predstaviti drugačijim. Jer simboli ne lažu, oni ogoljuju. Ako je suditi po onome što danas gledamo, sve je teže održavati narativ koji su opinion makeri godinama gradili o Armiji RBiH kao nedvosmisleno multietničkoj vojsci.
Naprotiv, ovakvi potezi sve više učvršćuju percepciju da je riječ o vojsci koja se u javnom i simboličkom prostoru artikulira prije svega kao vojska jednog naroda, bošnjačkog. I to nije zaključak izvučen iz povijesti, nego iz sadašnjosti.
Organizatori ovog događaja, svjesno ili ne, dodatno su posvjedočili duboku i trajnu isprepletenost ključnih institucija bošnjačkog društva s vojnim naslijeđem. U tom spoju politike, vjere i ratne simbolike ne nazire se distanca, nego kontinuitet – kontinuitet jednog obrasca koji nije nastao jučer, nego ima svoje korijene u ratnim godinama. Upravo zato ovaj slučaj nije izoliran, nego indikativan.
Uloga Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u tom kontekstu ne može se ignorirati. Tijekom rata, ta je institucija imala značajnu mobilizacijsku i identitetsku ulogu, osobito u odredu El-Mudžahid. Problem je još izraženiji kada se taj ratni okvir prenosi u današnji javni prostor bez potrebne distance i kritičkog odmaka. Kada vjerska institucija sudjeluje u oblikovanju narativa o vojnoj sili, i to kroz događaje koji uključuju kontroverzne i presuđene aktere, tada se brišu granice između duhovnog autoriteta i političko-vojnog nasljeđa.
Paradoks je potpun: Pokušaj da se demonstrira legitimnost i kontinuitet jedne državne vojske završava kao potvrda upravo suprotnog. Nije se pokazalo ono što se željelo pokazati, nego se, možda jasnije nego ikada, posvjedočilo ono što zapravo jest.
U promotivnim materijalima pojavljuje se ime i lik Sakiba Mahmuljina, bivšeg zapovjednika Trećeg korpusa Armije RBiH. To samo po sebi ne bi bilo sporno da iza tog imena ne stoji pravosnažna presuda za ratne zločine. Sud Bosne i Hercegovine utvrdio je njegovu odgovornost za zločine koje su počinili pripadnici odreda “El Mudžahid” nad zarobljenicima i civilima devedesetih godina.
Ovdje je ključno razumjeti: Riječ nije o političkoj interpretaciji, nego o sudski utvrđenim činjenicama. A nakon izricanja presude, Mahmuljin nije otišao na izdržavanje kazne. Napustio je zemlju i danas se smatra bjeguncem. Ta činjenica mijenja sve, od povijesne percepcije do moralne odgovornosti onih koji ga danas predstavljaju kao prihvatljiv javni simbol.
I tu dolazimo do ključnog pitanja: Tko je procijenio da je takav izbor primjeren? Organizatori događaja, među kojima su i institucije sa značajnim društvenim i političkim utjecajem, ne mogu se sakriti iza formalne organizacije. Oni preuzimaju odgovornost, ne samo za program, nego za poruku.
Posebno problematičan aspekt jeste sudjelovanje vjerskih institucija u ovom kontekstu. Kada se obilježavanje jednog državnog i vojnog datuma veže uz religijski okvir, a pritom uključuje i osobe opterećene presudama za ratne zločine, tada se ne gradi zajedništvo, nego se etablira percepcija zatvorenog, jednonacionalnog i vjerskog prostora.
Godinama slušamo isti narativ, Armija Republike Bosne i Hercegovine bila je multietnička, jedina legitimna vojna sila, gotovo bez mrlje. Taj narativ ponavlja se toliko dugo da je postao svojevrsni aksiom. Ali problem nije samo u tome što je bilo, nego kako se to naslijeđe danas reinterpretira i instrumentalizira.
Jer ovo čemu svjedočimo nije incident, nego obrazac. Kada se u prvi plan stavljaju pravosnažno osuđeni pojedinci, i to u okviru službenih događaja, tada više ne govorimo o propustu nego o svjesnom izboru.
I tu se otvara i pravna dimenzija. Bosna i Hercegovina ima zakonske odredbe koje tretiraju negiranje i veličanje ratnih zločina i osuđenih zločinaca. Postavlja se sasvim legitimno pitanje: Ulazi li ovakva praksa u zonu koju zakon prepoznaje? Ili se zakon primjenjuje selektivno – zavisno od toga tko je akter i koji narativ zastupa?
Zamislimo, radi jasnoće, obrnuti scenarij. Kakva bi bila reakcija da politički ili društveni predstavnici Hrvata ili Srba organiziraju događaj na kojem bi se promovirala osoba osuđena za ratne zločine? Bi li uslijedila relativizacija ili bi reakcija bila trenutna, oštra i nedvosmislena, uz zahtjeve za sankcije? Upravo ta usporedba razotkriva suštinu problema, selektivnost. Selektivnost u moralu, selektivnost u pravu, selektivnost u javnom prostoru. Kada se ignorira činjenica da je Mahmuljin osuđen i da je bjegunac, šalje se poruka da presude nisu univerzalne, nego kontekstualne. Da odgovornost nije princip, nego alat. A to je najopasniji mogući signal u društvu koje još uvijek pokušava uspostaviti minimum povjerenja.
Zato se ovdje više ne radi o jednom plakatu. Radi se o odgovornosti, političkoj, institucionalnoj i društvenoj. Tko je donio ovu odluku? Tko je procijenio da je prihvatljiva? I najvažnije – hoće li itko snositi posljedice?
Jer ukoliko neće, onda je poruka jasna: nije problem u onome što je prikazano, nego u onima kojima to smeta. A u takvom okviru više ne govorimo o pravednom nego o društvu u kojoj jedni imaju pravo na istinu, a drugi samo na šutnju.
