Prvi dio Dossiera Bugojno donio je pregled stradanja pripadnika HVO-a, logora, nestalih ratnih zarobljenika i sustava zatočenja koji je uspostavljen nakon pada Bugojna u srpnju 1993. godine. No tragedija hrvatskog stanovništva nije završila prestankom organiziranog vojnog otpora.
Ovaj drugi dio donosi potresna svjedočanstva o sudbini hrvatskih civila koji su ostali u svojim domovima vjerujući da ih civilni status može zaštititi od ratnog nasilja. Umjesto zaštite, mnogi su doživjeli progon, nezakonita zatočenja, mučenja, silovanja, pljačke i ubojstva. Stradali su starci, žene, djeca i osobe koje nisu sudjelovale u ratnim djelovanjima.
Na temelju dostupne arhivske građe, službenih evidencija i svjedočanstava preživjelih, ovaj dossier donosi pregled dokumentiranih slučajeva ubojstava hrvatskih civila, opisuje okolnosti njihova stradanja te ukazuje na razmjere progona koji je zahvatio gotovo sva hrvatska naselja na području općine Bugojno. Posebna pozornost posvećena je selima i mjesnim zajednicama iz kojih je hrvatsko stanovništvo gotovo u potpunosti nestalo – Gračanici, Jablanijama, Odžaku, Gorici, Rosuljama, Glavicama i drugim mjestima koja su nakon rata ostala bez svojih hrvatskih žitelja.
Osim pojedinačnih ljudskih sudbina, dossier donosi i dokumentirane slučajeve organiziranih razbojstava, sustavne pljačke i zastrašivanja preostalih hrvatskih obitelji, čime se dodatno oslikava atmosfera straha koja je vladala u Bugojnu nakon srpnja 1993. godine.
Cilj ovoga nastavka nije produbljivanje ratnih podjela, nego dokumentiranje činjenica i očuvanje sjećanja na ljude čija su imena i sudbine desetljećima ostajali na marginama javnosti. Bez utvrđivanja pune istine o stradanju civila, kao i odgovornosti za počinjene zločine, teško je govoriti o potpunom razumijevanju ratnih događaja u Bugojnu ili o pravednom odnosu prema svim žrtvama.
Stradanje civilnih osoba
Vojni sukob između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane na području Bugojna tijekom 1993. godine nije za posljedicu imao samo stradanja pripadnika zaraćenih vojnih formacija, nego i velik broj civilnih žrtava. Nakon što je Armija Republike Bosne i Hercegovine uspostavila nadzor nad cjelokupnim područjem općine Bugojno, brojni hrvatski civili bili su izloženi različitim oblicima progona, nezakonitog pritvaranja, fizičkog i psihičkog zlostavljanja, pljačke i uništavanja imovine.
Među zločinima počinjenim nad civilnim stanovništvom evidentirani su i slučajevi seksualnog nasilja. Prema raspoloživoj dokumentaciji i iskazima žrtava, potvrđeno je najmanje pet slučajeva silovanja. Zbog osjetljivosti ovih događaja te zaštite dostojanstva žrtava, detalji o tim slučajevima neće biti iznošeni. Istodobno, imajući u vidu ratne okolnosti, društvenu stigmu i činjenicu da mnoge žrtve nikada nisu prijavile pretrpljeno nasilje, postoji opravdana pretpostavka da je stvarni broj takvih zločina bio veći od službeno evidentiranog.
Tijekom i nakon sukoba hrvatsko civilno stanovništvo bilo je izloženo sustavnom pritisku. Brojne obitelji ostale su bez svojih domova, a značajan dio hrvatske imovine bio je opljačkan, devastiran ili uništen. Istodobno su mnogi civili bili zatočeni u objektima koji su služili kao logori i zatvori, premda nisu sudjelovali u vojnim djelovanjima.
Posebno težak trag ostavila su ubojstva civila. Među žrtvama su bili stariji ljudi, žene i osobe koje nisu predstavljale nikakvu vojnu prijetnju. Unatoč proteku više od tri desetljeća, brojni zločini počinjeni nad hrvatskim civilima u Bugojnu ostali su nerasvijetljeni, a za velik broj stradalih nisu utvrđene sve okolnosti njihove smrti niti su procesuirani svi odgovorni.
U nastavku će biti navedena imena stradalih civila te, gdje za to postoje vjerodostojni podaci i svjedočenja, okolnosti njihova stradanja i saznanja o mogućim počiniteljima. Cilj ovoga pregleda nije produbljivanje ratnih podjela, nego dokumentiranje činjenica i očuvanje sjećanja na civile koji su izgubili živote tijekom ratnih događaja na području Bugojna.
Ratko Crnjac
Civil Ratko Crnjac, rođen 1942. godine, u prvim danima sukoba bio je izložen višestrukom progonu i zatočenju. Prema dostupnim podacima, 22. srpnja 1993. godine iz stana su ga odveli djelatnici MUP-a Bugojno te ga sproveli u zgradu MUP-a. Nakon obavljenih razgovora i konzultacija s Nijazom Bevrnjom i Fuadom Klikom pušten je na slobodu.
Dva dana kasnije, 24. srpnja 1993. godine, u selu Kordići ponovno je zarobljen. Prema svjedočenjima, zarobili su ga pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine. Nakon zarobljavanja odveden je u selo Zlavast, gdje je zajedno s drugim hrvatskim civilima držan u zatočeništvu.
Kasnije je prebačen u logorski sustav na području Bugojna. Prema iskazima svjedoka, zbog činjenice da nije posjedovao radnu obvezu i nije pristajao na prisilni rad, smješten je u poseban dio zatočeničkog objekta. Dana 30. siječnja 1994. godine izveden je iz logora na stadionu NK „Iskra“ te odveden prema bojišnici na području Uskoplja, gdje su zatočenici korišteni za kopanje rovova na prvim crtama sukoba.
Prema raspoloživim svjedočenjima, tom je prilikom Ratko Crnjac usmrćen hicem iz vatrenog oružja u predjelu potiljka. Njegova smrt predstavlja jedan od najtežih zločina počinjenih nad hrvatskim civilima tijekom rata na području Bugojna.
Drago Alvir
Prema dostupnim podacima, civil Drago Alvir zarobljen je tijekom napada Armije Republike Bosne i Hercegovine na hrvatska naselja. Svjedoci navode da je neposredno nakon zarobljavanja ubijen. Okolnosti njegova stradanja i identitet svih odgovornih osoba zahtijevaju daljnje povijesno i pravosudno rasvjetljavanje.
Ilija Brečić
Civil Ilija Brečić stradao je tijekom srpnja 1993. godine u Bugojnu. Prema raspoloživim svjedočenjima, 19. srpnja 1993. godine na vratima svog stana pojavio se u civilnoj odjeći i bez naoružanja. Tom prilikom susjed navodno je na njega pucao iz vatrenog oružja te ga pogodio u predjelu čela. Teško ranjen, Brečić je ostao u svom stanu. Nekoliko dana kasnije, 23. srpnja 1993. godine, po njega su došla dvojica pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine i odvela ga na ispitivanje. Nakon toga više nije viđen te se vodi među stradalim civilima.
Mario Kasalo
Mario Kasalo, rođen 1978. godine, ranjen je u Bugojnu tijekom ratnih događaja 1993. godine. Prema dostupnim podacima, pogođen je iz vatrenog oružja od strane neidentificiranog pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine. Od posljedica zadobivene prostrijelne rane preminuo je u bolnici u Splitu.
Ljubo Kosak
Ljubo Kosak, rođen 1929. godine, ranjen je u blizini gradske ribarnice u Bugojnu. Prema raspoloživim podacima, nakon ranjavanja ostavljen je bez medicinske pomoći. Do jutarnjih sati više nije davao znakove života te je preminuo od posljedica zadobivenih ozljeda.
Blago Miličević
Blago Miličević, rođen 1942. godine, ubijen je 22. srpnja 1993. godine u pomoćnom objektu (šupi) Mile Čebedžije. Prema dostupnim svjedočenjima, na njegovom čelu bilo je urezano veliko slovo „U“, što upućuje na osobito okrutno postupanje prije ili nakon ubojstva.
Pavka Maroš
Pavka Maroš, rođena 1934. godine, ubijena je 29. srpnja 1993. godine ispred svoje obiteljske kuće. Prema svjedočenjima, usmrćena je rafalnom paljbom iz vatrenog oružja.
Anđa Ninković
Anda Ninković, rođena 1936. godine, ubijena je 21. srpnja 1993. godine. Prema dostupnim podacima, smrtno je stradala od projektila koji ju je pogodio u glavu.
Tadija Paurević
Tadija Paurević, rođen 1937. godine, ubijen je iz vatrenog oružja 22. srpnja 1993. godine. O okolnostima njegova stradanja sačuvano je malo podataka, no evidentiran je među civilnim žrtvama ratnih događaja u Bugojnu.
Jure Šuto
Tijelo Jure Šute, rođenog 1933. godine, pronađeno je 23. srpnja 1993. godine. Točne okolnosti njegove smrti nisu utvrđene te način stradanja do danas nije poznat.
Pero Visković
Pero Visković, rođen 1941. godine, ranjen je 22. srpnja 1993. godine ispred svoje kuće u Malom Selu. Unatoč ranjavanju uspio je doći do sanitetske postrojbe II. bojne HVO-a, gdje je podlegao zadobivenim ozljedama.
Franjo Kirin
Franjo Kirin, rođen 1907. godine, nakon izbijanja sukoba protjeran je iz svoje kuće u Ulici Antuna Mavraka u Bugojnu. Zajedno sa svojim kćerima privremeno je utočište pronašao u klaustru časnih sestara u Malom Selu.
Dana 12. kolovoza 1993. godine otišao je obići svoju kuću, ali se nije vratio. Nekoliko dana kasnije obitelj je od policije obaviještena o njegovoj smrti. Prema raspoloživim podacima, njegovo tijelo bilo je teško unakaženo.
Kao počinitelj ubojstva navodi se njegov susjed iz naselja Vrbanja. Prema svjedočenjima i dostupnim navodima, protiv osumnjičenog je nakon rata vođen kazneni postupak te je osuđen pred Višim sudom u Zenici. Ovaj slučaj predstavlja jedan od rijetkih primjera procesuiranja i kažnjavanja počinitelja zločina nad hrvatskim civilima u Bugojnu.
Vinko Kasalo
Vinko Kasalo ubijen je krajem srpnja 1993. godine. O okolnostima njegova stradanja sačuvano je malo podataka, a način njegove smrti do danas nije u potpunosti razjašnjen.
Žarko Jukić
Žarko Jukić ubijen je 19. srpnja 1993. godine. Prema raspoloživim podacima, stradao je pod nerazjašnjenim okolnostima te način njegove smrti nije poznat.
Ivica Jezidžić
Ivica Jezidžić, rođen 1948. godine, pronađen je mrtav 24. kolovoza 1993. godine u svojoj kući. Njegovo tijelo pronašao je brat Nikica Jezidžić. Prema svjedočenjima, tijelo je bilo djelomično spaljeno, što upućuje na nasilnu smrt i pokušaj prikrivanja tragova zločina.
Marijan Bekavac
Marijan Bekavac, rođen 1943. godine, ubijen je tijekom ratnih događaja na području Bugojna. Podaci o točnim okolnostima njegova stradanja nisu sačuvani.
Jure Duspera
Jure Duspera, rođen 1936. godine, stradao je tijekom sukoba na području Bugojna. O načinu njegove smrti i okolnostima stradanja postoji malo raspoloživih podataka.
Blaž Ivić
Blaž Ivić, rođen 1939. godine, pokušao je zajedno sa skupinom hrvatskih civila ilegalno napustiti područje Bugojna i prijeći na teritorij pod nadzorom HVO-a. Dana 30. listopada 1993. godine skupina je otkrivena, zarobljena i pogubljena. Prema raspoloživim podacima, Blaž Ivić ubijen je hicem u potiljak.
Dominiko Lučić
Dominiko Lučić, rođen 1923. godine, bio je među skupinom hrvatskih civila koji su 30. listopada 1993. godine pokušali prijeći na područje pod nadzorom HVO-a. Nakon zarobljavanja pogubljen je hicem u potiljak.
Frano Lebo
Frano Lebo, rođen 1931. godine, ubijen je 30. listopada 1993. godine zajedno sa skupinom hrvatskih civila koji su pokušavali napustiti područje Bugojna. Prema dostupnim podacima, pogubljen je nakon zarobljavanja.
Josip Markić
Josip Markić, rođen 1933. godine, nalazio se u skupini hrvatskih civila koja je krajem listopada 1993. godine pokušala prijeći na područje pod nadzorom HVO-a. Nakon zarobljavanja ubijen je hicem u potiljak.
Marijan Nosić
Marijan Nosić, rođen 1943. godine, stradao je 30. listopada 1993. godine zajedno s ostalim članovima skupine hrvatskih civila koji su pokušavali napustiti Bugojno. Prema raspoloživim podacima, ubijen je nakon zarobljavanja.
Okolnosti zločina, iako su izvršitelji poznati, nikada nisu u potpunosti rasvijetljene pred nadležnim pravosudnim institucijama.
Marica Marina
Marica Marina ranjena je tijekom napada Armije Republike Bosne i Hercegovine na njezinu obiteljsku kuću. U trenutku napada u kući se nalazilo još pet žena i jedno malodobno muško dijete. Prema raspoloživim svjedočenjima, pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine pod prijetnjom ubojstva maloljetnog Josipa iznudili su od civila 7.000 njemačkih maraka i određenu količinu hrvatskih dinara. Nakon toga civile su odveli u selo Vileše, dok je teško ranjena Marica Marina ostavljena u kući bez pomoći. Od posljedica zadobivenih ozljeda preminula je na mjestu.
Niko Jurišić
Niko Jurišić, rođen 1930. godine, ubijen je 20. lipnja 1993. godine iz zasjede kod mjesta Kostadinovac. O okolnostima njegova stradanja sačuvano je malo podataka.
Vinko Jurišić
Vinko Jurišić, rođen 1942. godine, ubijen je 11. srpnja 1993. godine u blizini svoje kuće u selu Grgići.
Slavko Topić
Slavko Topić, rođen 1954. godine, zarobljen je krajem srpnja 1993. godine na području sela Grgići. Prema dostupnim svjedočenjima, tijekom zatočeništva bio je izložen postupcima koji su ozbiljno ugrozili njegovo zdravlje. Preminuo je u zarobljeništvu, a kao uzrok smrti navodi se prekomjerno uzimanje krvi.
Josipa Visković
Josipa Visković, sedamnaestogodišnja djevojka, ubijena je snajperskim hicem tijekom ratnih događaja u Bugojnu.
Smiljan Radielović
Smiljan Radielović, zvani Drago, rođen 1926. godine, ubijen je 19. srpnja 1993. godine ispred svoje kuće u naselju Gajska.
Aleksandar Košak
Aleksandar Košak, rođen 1939. godine, ubijen je 19. srpnja 1993. godine u blizini svoje kuće u naselju Gaj.
Ivo Visković
Ivo Visković, rođen 1906. godine, nakon napada na selo Kula sklonio se u klaustar časnih sestara. Nakon određenog vremena vratio se kako bi obišao svoje imanje. Dana 2. kolovoza 1993. godine pronađen je u svojoj kući teško spaljen. Prema raspoloživim saznanjima, postoji osnovana sumnja da je živ zapaljen.
Pero, Ljuba i Vinko Palinić
Dana 24. studenoga 1993. godine u selu Kula počinjen je jedan od najtežih zločina nad hrvatskim civilima na području Bugojna. U kući Pere Palinića ubijeni su Pero Palinić, rođen 1933. godine, njegova supruga Ljuba Palinić, rođena 1934. godine, te Vinko Palinić, rođen 1934. godine.
Prema raspoloživim podacima, Pero Palinić usmrćen je s dva hica u prsa, Ljuba Palinić jednim hicem u prsa, a Vinko Palinić s dva hica u predjelu glave. Nakon počinjenog zločina kuća je minirana i raznesena eksplozivom. Masakr je preživjela Delfa Palinić, supruga Vinka Palinića, koja je kasnije svjedočila o događajima.
U pojedinim svjedočenjima kao neposredni počinitelj ubojstva Vinka Palinića navodi se susjed iz Kule, koji je navodno bio odjeven u maskirnu odoru i imao crnu maramu preko glave. Također postoje tvrdnje da je u zločinu sudjelovalo više osoba.
Božena Tomasović
Božena Tomasović, rođena 1967. godine, stradala je 19. srpnja 1993. godine. Prema dostupnim informacijama, smrt je najvjerojatnije nastupila uslijed eksplozije granate.
Pero Gavrić
Tijelo Pere Gavrića, rođenog 1958. godine u Lugu, pronađeno je krajem srpnja 1993. godine na području njegova rodnog mjesta. Točne okolnosti njegove smrti nisu utvrđene.
Tadija Vujević
Tadija Vujević, rođen 1963. godine, odveden je iz svoje kuće 2. srpnja 1993. godine, petnaest dana prije početka otvorenih sukoba u Bugojnu. Prema svjedočenjima, odvele su ga nepoznate osobe u odorama Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ubijen je na području Mačkovca, na putu prema Veseloj.
Ana Dole-Lozić
Ana Dole-Lozić, rođena 1927. godine, živjela je sama u svojoj kući. Tijekom sukoba u svibnju 1993. godine ubijena je pod okolnostima koje nisu do kraja razjašnjene. Njezino tijelo ostalo je u kući koja je kasnije zapaljena, pri čemu su izgorjeli i posmrtni ostaci stradale.
Ivo Grabovac
Ivo Grabovac, rođen 1929. godine, nakon ratnih događaja ostao je jedini Hrvat u selu Rosulje. U noći između 6. i 7. rujna 1993. godine iz njegove kuće odvele su ga osobe u odorama Armije Republike Bosne i Hercegovine. Sljedećeg dana njegovo tijelo pronađeno je u rukavcu rijeke Vrbas s prostrijelnom ranom u predjelu sljepoočnice. Nakon njegova ubojstva u selu Rosulje više nije bilo hrvatskih stanovnika.
Mijo Križanović
Mijo Križanović, rođen 1925. godine, ubijen je u blizini svoje kuće u selu Vrpeć. Prema raspoloživim podacima, nakon ubojstva njegovo je tijelo bilo izmasakrirano te zakopano u đubrištu pored štale. Posmrtne ostatke pronašao je i ekshumirao Nikica Strujić. Ovaj zločin ostaje jedan od najpotresnijih primjera stradanja hrvatskih civila na području Bugojna.
Janja Strujić
Janja Strujić, rođena 1923. godine, ubijena je u selu Vrpeć. Prema svjedočenjima, prije smrti bila je izložena teškom nasilju, a njezino tijelo pronađeno je zajedno s tijelima drugih ubijenih Hrvata u blizini škole u Čipuljiću. Tijelo je bilo vezano konopcem za noge i pokazivalo je tragove zlostavljanja. Do danas nije razjašnjeno zbog čega su tijela žrtava nakon ubojstva premještana s mjesta stradanja.
Jozo Klarić
Jozo Klarić, star oko šezdeset godina, ubijen je tijekom ratnih događaja u selu Vrpeć. Njegova smrt povezuje se s valom nasilja koji je pogodio hrvatsko stanovništvo toga kraja. Nakon ubojstava i progona stanovništva, u selu Vrpeć praktično više nije ostalo Hrvata.
Zdravko Dilber
Zdravko Dilber ubijen je 18. srpnja 1993. godine u blizini svoje kuće u Gračanici. O okolnostima njegova stradanja sačuvano je malo podataka, no evidentiran je među civilnim žrtvama ratnih događaja na području Bugojna.
Anto Dilber
Anto Dilber, rođen 1945. godine, posljednji je put viđen 28. srpnja 1993. godine. Njegovo tijelo kasnije je pronađeno u koritu rijeke Vrbas između sela Gračanica i Zlavast. Prema dostupnim svjedočenjima, postojale su informacije da saznanja o njegovoj smrti ili počiniteljima posjeduje S.Š. Unatoč tome, okolnosti njegova ubojstva nisu do kraja rasvijetljene.
Stipo Grbavac
Stipo Grbavac živio je u naselju Crnić. Ubijen je krajem srpnja 1993. godine na području Gračanice. O načinu njegove smrti i okolnostima stradanja postoji vrlo malo sačuvanih podataka.
Fanika Harambašić
Fanika Harambašić živjela je u selu Vrbanja. Prema raspoloživim podacima, ubijena je na kućnom pragu. Njezina smrt svjedoči o stradanju hrvatskih civila koji su ubijani u vlastitim domovima ili neposredno ispred njih.
Mara Lučić
Mara Lučić ubijena je u selu Zlavast u noći s 19. na 20. srpnja 1993. godine. Prema dostupnim podacima, usmrćena je ubodima noža, a u trenutku smrti ruke i noge bile su joj vezane. Pojedina svjedočenja upućuju na mogućnost da je prije ubojstva bila izložena seksualnom nasilju. Točne okolnosti zločina nikada nisu u potpunosti razjašnjene.
Josip Lučić
Josip Lučić, rođen 1920. godine, nakon izbijanja sukoba napustio je svoje rodno mjesto Gračanicu i sklonio se na Humac. Vratio se u Gračanicu 24. srpnja 1993. godine, gdje je ubijen. Prema raspoloživim podacima, smrt je nastupila uslijed udarca tupim predmetom u predjelu glave.
Stipo Maroš
Stipo Maroš, rođen 1932. godine, ubijen je krajem srpnja odnosno početkom kolovoza 1993. godine u Gračanici. Njegova smrt dio je niza nerazjašnjenih ubojstava hrvatskih civila počinjenih na tom području.
Željko Miloš
Željko Miloš, rođen 1969. godine, ubijen je pod nerazjašnjenim okolnostima u Gračanici tijekom ljeta 1993. godine. O njegovu stradanju sačuvano je malo podataka.
Ratko Maroš
Ratko Maroš ubijen je tijekom ratnih događaja u Gračanici. Točne okolnosti njegove smrti nisu utvrđene, ali se vodi među civilnim žrtvama sukoba.
Hubert Šimić
Hubert Šimić, rođen 1931. godine, ubijen je u Gračanici tijekom srpnja ili kolovoza 1993. godine. Njegovo ime nalazi se među civilnim žrtvama čije okolnosti stradanja nisu do kraja istražene.
Stipo Bošnjak
Stipo Bošnjak, rođen 1933. godine, ubijen je 1. kolovoza 1993. godine. O okolnostima njegove smrti postoji malo dostupnih podataka, no evidentiran je među hrvatskim civilima stradalim na području Gračanice.
Miroslav Miličević
Miroslav Miličević, rođen 1963. godine, ubijen je tijekom ratnih događaja na području Bugojna. Njegovo tijelo identificirano je nakon rata na groblju u Humcu. Okolnosti njegova stradanja nisu u potpunosti rasvijetljene, ali se vodi među civilnim žrtvama rata na području općine Bugojno.
Gračanica – nestanak jedne zajednice
Selo Gračanica prije rata predstavljalo je jednu od većih mjesnih zajednica na području općine Bugojno u kojoj su Hrvati i Muslimani-Bošnjaci živjeli u približno podjednakom broju. Ratni događaji iz 1993. godine trajno su promijenili demografsku sliku ovoga mjesta.
Tijekom sukoba i razdoblja koje je uslijedilo nakon uspostave nadzora Armije Republike Bosne i Hercegovine nad područjem Bugojna, hrvatsko stanovništvo Gračanice bilo je izloženo ubojstvima, zlostavljanjima, progonu, pljački i uništavanju imovine. Brojni hrvatski civili izgubili su živote pod okolnostima koje ni do danas nisu u potpunosti rasvijetljene, dok je preostalo stanovništvo bilo prisiljeno napustiti svoje domove.
Posljedice tih događaja vidljive su i danas. Od 747 Hrvata, koliko ih je prema prijeratnim podacima živjelo u Gračanici, nakon rata nije ostao niti jedan stalni hrvatski stanovnik. Time je nestala zajednica koja je desetljećima bila sastavni dio društvenog, kulturnog i gospodarskog života ovoga kraja.
U brojnim svjedočenjima i izjavama preživjelih stanovnika odgovornost za zločine počinjene nad Hrvatima Gračanice povezuje se s postrojbom poznatom pod nazivom „Zeleni zmajevi“,
Sudbine ubijenih i prognanih stanovnika Gračanice ostaju trajni podsjetnik na ratna stradanja koja su pogodila ovo mjesto. Nestanak cjelokupne hrvatske zajednice iz Gračanice jedan je od najupečatljivijih primjera demografskih posljedica hrvatsko-bošnjačkog sukoba na području Bugojna te tema koja i danas zahtijeva povijesno istraživanje, utvrđivanje činjenica i dostojanstveno sjećanje na žrtve.
Masovna grobnica Odžak – Jablanije
Među najtežim zločinima počinjenim nad hrvatskim civilima na području općine Bugojno posebno mjesto zauzima stradanje hrvatskog stanovništva u selima Jablanije i Odžak tijekom srpnja 1993. godine.
U razdoblju od 19. do 23. srpnja 1993. godine ubijeni su Jakov Gašpar (1929.), Stipo Marinić, Vinko Perić (1929.), Ivanko Penava (1973.), Dragutin Bartulović (1933.), Žarko Keskić (1966.), Ilija Keskić (1906.), Željko Keskić (1949.) te Stipo Stipić. Nakon ubojstva njihova su tijela, zajedno s tijelima drugih stradalih osoba, ubačena u grobnicu Nike Lubara na zajedničkom groblju Odžak–Jablanije.
Ekshumacija masovne grobnice provedena je 1998. godine. Prema svjedočenjima osoba koje su ranije obilazile mjesto ukopa, grobnica je nakon rata otvarana te je tada zabilježeno da su tijela bila prekrivena najlonskom folijom. Tijekom službene ekshumacije najlonska folija više nije pronađena, dok su pojedina tijela pokazivala tragove izgaranja. U grobnici su pronađene i ljestve za koje se pretpostavlja da su korištene prilikom spuštanja tijela.
Nakon ovih zločina hrvatsko stanovništvo gotovo je potpuno nestalo iz sela Jablanije i Odžak. U Jablanijama nakon masakra više nije ostao niti jedan Hrvat, dok je u Odžaku još neko vrijeme živjela samo jedna hrvatska obitelj, koja je i sama napustila selo godinu dana kasnije. Time su oba naselja ostala bez hrvatskog stanovništva.
Stradanje u selu Gorica
Dragan Vukadin, rođen 1930. godine, i njegova supruga Mara, rođena 1914. godine, ostali su u selu Gorica nakon povlačenja većine hrvatskog stanovništva. Sličnu sudbinu doživjeli su i Jozo te Milica Milardžić, koji su odlučili ostati u svojoj kući.
Prema raspoloživim svjedočenjima, nakon ulaska pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine u selo od njih je zahtijevano da predaju novac i druge vrijednosti. Nakon što je Jozo Milardžić predao određeni iznos novca, od njega je tražen i dodatni skriveni novac. U događajima koji su uslijedili Milica Milardžić je usmrćena eksplozivnom napravom, a potom je kuća zapaljena zajedno s tijelima ubijenih supružnika.
Nakon ovih ubojstava u selu Gorica ostao je živjeti samo Marko Marina sa suprugom. Njihovim odlaskom godinu dana kasnije nestalo je i posljednje hrvatsko domaćinstvo u tom selu.
Ostale civilne žrtve
Josip Pocrnja
Josip Pocrnja stradao je uslijed eksplozije granate dok je bio angažiran u radnom vodu.
Ana Blatančić
Ana Blatančić ubijena je 20. srpnja 1993. godine u selu Zlavast.
Marija Čokljat
Marija Čokljat, rođena 1929. godine, otišla je 3. rujna 1993. godine u selo Kandija. Četiri dana kasnije pronađena je mrtva. Prema dostupnim podacima, smrt je nastupila nasilnim putem davljenjem i udarcima tupim predmetom u predjelu glave.
Ivka Konta
Ivka Konta, rođena 1928. godine, ubijena je i zapaljena u kući svoga brata. Okolnosti njezina stradanja nisu do kraja rasvijetljene.
Slavka Živko
Slavka Živko ostala je u selu Vučipolje nakon povlačenja hrvatskog stanovništva. Ubijena je pod nerazjašnjenim okolnostima.
Dragija Svalina
Dragija Svalina, rođena 1927. godine, živjela je sama u selu Kandija. Kao osoba s posebnim potrebama ostala je bez zaštite te je tijekom 1993. godine ubijena.
Pera Dujmović
Pera Dujmović, rođena 1928. godine, otišla je u Golo Brdo radi prodaje sijena. Tijekom boravka na tom području na nju i njezina pratitelja bačena je eksplozivna naprava. Od posljedica eksplozije smrtno je stradala.
Ivo Kolovrat
Ivo Kolovrat, rođen 1949. godine, pronađen je obješen tijekom kolovoza 1993. godine. Okolnosti njegove smrti nisu u potpunosti razjašnjene.
Pero Brkanović
Pero Brkanović, rođen 1928. godine, ubijen je tijekom ratnih događaja 1993. godine. O okolnostima njegove smrti sačuvano je malo podataka.
Igor Kolovrat
Igor Kolovrat, rođen 1975. godine, ubijen je 25. srpnja 1993. godine snajperskim hicem.
Stipo Kasalo
Stipo Kasalo, rođen 1938. godine, ubijen je krajem srpnja 1993. godine pod nerazjašnjenim okolnostima.
Franjo Živko
Franjo Živko, rođen 1928. godine, ubijen je krajem srpnja 1993. godine. Način njegova stradanja nije poznat.
Josip Žulj
Josip Žulj, rođen 1961. godine, ubijen je u Vučipolju 28. srpnja 1993. godine, nakon završetka borbenih djelovanja na tom području.
Ljubo Duvnjak
Ljubo Duvnjak ostao je u selu Glavice nakon povlačenja ostalog hrvatskog stanovništva. Ubijen je nakon ulaska pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine u selo.
Josip i Šime Gvozden
Braća Josip i Šime Grozden ubijeni su krajem srpnja 1993. godine u selu Glavice. Okolnosti njihove smrti nikada nisu do kraja razjašnjene.
Vlado Martin
Vlado Martin ubijen je 17. srpnja 1993. godine u selu Glavice. Stradao je vraćajući se s pokopa Mire Telele u Vrbanji.
Božo Šutić
Božo Šutić, rođen 1939. godine, osoba narušenog psihičkog zdravlja, ubijen je u svojoj kući 19. srpnja 1993. godine.
Franjo Žulj
Franjo Žulj, rođen 1960. godine, ubijen je 25. svibnja 1993. godine na svojoj njivi. Prema dostupnim podacima, usmrćen je ubodima noža.
Prema raspoloživim podacima, tijekom ratnih događaja na području općine Bugojno ubijeno je više od 280 hrvatskih civila. U ovom pregledu navedene su samo neke od žrtava čija su imena i okolnosti stradanja dokumentirani kroz svjedočenja, službene evidencije i dostupnu arhivsku građu.
Brojna ubojstva ostala su nerazjašnjena, a mnogi počinitelji nikada nisu procesuirani. Posljedice tih događaja nisu vidljive samo kroz broj stradalih nego i kroz činjenicu da su čitava hrvatska sela poput Gračanice, Jablanija, Odžaka, Gorice, Rosulja, Glavica i drugih ostala bez hrvatskog stanovništva. Time su, uz ljudske živote, nestale i zajednice koje su stoljećima bile sastavni dio povijesti i identiteta bugojanskoga kraja.
Razbojstva nad hrvatskim civilima
Nakon uspostave potpune kontrole Armije Republike Bosne i Hercegovine nad područjem Bugojna, hrvatsko civilno stanovništvo bilo je izloženo različitim oblicima nasilja, među kojima su posebno mjesto zauzimala razbojstva, pljačke i iznude. Prema brojnim svjedočenjima i dostupnoj dokumentaciji, gotovo da nije bilo hrvatske obitelji koja je ostala živjeti na području općine Bugojno, a da nije bila izložena nekom obliku pljačke ili protupravnog oduzimanja imovine.
U okolnostima potpunog sloma sigurnosti i izostanka učinkovite zaštite, hrvatska imovina često je bila prepuštena samovolji pojedinaca ili organiziranih skupina. Počinitelji su se nerijetko predstavljali kao pripadnici vojnih ili policijskih struktura, koristeći uniforme i autoritet službenih institucija kako bi lakše izvršavali kaznena djela nad preostalim hrvatskim stanovništvom.
Slijedi jedan od dokumentiranih slučajeva koji ilustrira obrasce nasilja kojima su bili izloženi hrvatski civili nakon srpnja 1993. godine.
Slučaj Vladimira i Stanke Zrna
Dana 5. rujna 1993. godine oko 21 sat u obiteljsku kuću Vladimira Zrne i njegove supruge Stanke upala su trojica naoružanih muškaraca odjevenih u odore Armije Republike Bosne i Hercegovine. Prema iskazima oštećenih, napadači su se predstavili kao pripadnici vojne policije.
Po ulasku u kuću supružnici su razdvojeni te podvrgnuti psihičkom i fizičkom zlostavljanju s ciljem iznude novca i drugih vrijednosti. Vladimir Zrna bio je ispitivan i maltretiran više od jednog sata, nakon čega je napadačima predao novac koji je posjedovao, uključujući 2.500 hrvatskih dinara.
Za to vrijeme njegova supruga Stanka bila je zatvorena u drugoj prostoriji. Od nje je zahtijevano da preda torbicu u kojoj su se nalazili novac i osobne dragocjenosti. Napadači su joj oduzeli 2.800 njemačkih maraka, zlatnu ogrlicu, lančić, križ, dvije narukvice i prsten.
Prema svjedočenju oštećene, nakon oduzimanja vrijednosti napadači su je prisilili da se svuče kako bi provjerili skriva li još novca ili nakita. Takvo postupanje predstavljalo je težak oblik ponižavanja i psihičkog zlostavljanja osobe koja nije sudjelovala u sukobima i koja je ostala živjeti u vlastitom domu.
Ovaj slučaj predstavlja samo jedan od brojnih zabilježenih primjera razbojstava, iznuda i zlostavljanja kojima su bili izloženi hrvatski civili na području Bugojna nakon prestanka organiziranog otpora HVO-a. Dokumentirana svjedočanstva ukazuju kako cilj takvih postupaka nije bio samo protupravno stjecanje materijalne koristi nego i stvaranje atmosfere straha, nesigurnosti i prisile koja je dodatno poticala iseljavanje preostaloga hrvatskog stanovništva.
Slučaj Branka Zrne i Zore Blažević
Dana 3. rujna 1993. godine, oko 22 sata, u kuću Branka Zrne i Zore Blažević, smještenu u blizini tvornice kože u Bugojnu, upale su tri naoružane osobe odjevene u maskirne odore. Prema svjedočenju oštećenih, napadači su odmah po ulasku počeli fizički zlostavljati Branka Zrnu zahtijevajući da im preda novac i druge vrijednosti.
Njegova supruga Zora Blažević odvedena je u drugu prostoriju gdje je također bila izložena prijetnjama i ispitivanju radi pronalaska novca i zlata. Branko Zrna napadačima je predao 100 austrijskih šilinga i 2.000 bosanskih dinara, no unatoč tome zlostavljanje nije prestalo.
Prema njegovu iskazu, premlaćivanje i mučenje trajali su približno dva sata. Tijekom napada više puta mu je prijetilo ubojstvom. Napadači su mu stavljali kuhinjski nož pod grlo, prijetili klanjem, nožem ga zarezali na dva mjesta po trbuhu, prouzročili posjekotinu iznad desne šake pri čemu mu je bila oštećena vena te mu nanijeli ozljede i u predjelu vrata.
Za to vrijeme Zora Blažević bila je izložena fizičkom i psihičkom zlostavljanju. Napadači su joj stavljali povez preko usta, tukli je i zahtijevali da preda zlato i novac. Kako nisu pronašli dodatne vrijednosti, oduzeli su joj zlatnu narukvicu koju je nosila na ruci.
Po završetku razbojstva napadači su napustili kuću, pri čemu su iza sebe ostavili jednu pušku. Oružje je nakon prijave događaja preuzela policija. Unatoč postojanju materijalnog dokaza i prijavi kaznenog djela, počinitelji nikada nisu identificirani niti procesuirani.
Slučaj obitelji Ruža i drugih hrvatskih civila
Dana 3. listopada 1993. godine dvije naoružane osobe u maskirnim odorama upale su u kuću Andrije Ruže. U kući su se u tom trenutku nalazili Andrija Ruža, njegova supruga Slavenka, njezin otac Karlo Čuljak, kao i nekoliko hrvatskih obitelji koje su zbog sigurnosnih razloga zajednički noćile na istome mjestu.
Među prisutnima bili su Stjepan Vukadin sa suprugom i djecom te Šefica i Jelena Keskić. Takvo okupljanje više obitelji u jednoj kući bilo je uobičajeno među preostalim hrvatskim stanovništvom Bugojna, koje je nastojalo smanjiti rizik od noćnih napada i razbojstava.
Nakon ulaska u kuću napadači su uz prijetnju vatrenim oružjem započeli pretragu prostorija i ispitivanje prisutnih osoba. Tijekom razbojstva fizički su zlostavljali Slavenku Ružu, Andriju Ružu te Šeficu i Jelenu Keskić. Pod prijetnjama smrću i uporabom sile od ukućana su zahtijevali novac, zlato i druge vrijednosti.
Prema dostupnim svjedočenjima, od Slavenke Ruže, njezina supruga Andrije i Karla Čuljka oduzeto je ukupno 230 njemačkih maraka. Od Šefice Keskić oduzeto je 1.000 njemačkih maraka i vjenčani prsten, od Jelene Keskić 1.770 njemačkih maraka, dok je od Stjepana Vukadina oduzeto 1.000 njemačkih maraka. Uz novac su otuđeni i drugi vrijedni predmeti pronađeni tijekom pretrage kuće.
Ovaj slučaj potvrđuje obrazac sustavnog zastrašivanja i pljačkanja preostaloga hrvatskog stanovništva na području Bugojna. U uvjetima opće nesigurnosti i izostanka učinkovite zaštite, hrvatski civili bili su izloženi ponavljanim napadima, fizičkom nasilju i oduzimanju imovine, često od osoba koje su nastupale u vojnim odorama i predstavljale se kao pripadnici službenih struktura.
Slučaj odvjetnika Stjepana Vukadina
Dana 14. rujna 1993. godine u stan bugojanskog odvjetnika Stjepana Vukadina upale su četiri osobe odjevene u maskirne odore. U stanu su se, uz članove njegove obitelji, nalazili i drugi ukućani koji su zajednički boravili na toj lokaciji radi veće sigurnosti, budući da su prethodnih mjeseci razbojstva i noćni napadi na hrvatske civile postali gotovo svakodnevna pojava.
Po ulasku u stan napadači su uz prijetnju vatrenim oružjem zahtijevali novac. Puške su uperili prema glavi Stjepana Vukadina tražeći da im preda „pare“. Nakon što im je odgovorio da nema novca, jedan od napadača zadao mu je ubodnu ranu u predjelu trbuha, dok ga je drugi udarao puškom po glavi zahtijevajući da otkrije gdje skriva novac.
Kako je Stjepan i dalje tvrdio da nema novca, napadači su nastavili s fizičkim zlostavljanjem. U jednom trenutku udaren je drškom noža u čelo, uslijed čega je zadobio otvorenu ozljedu glave i obilno krvarenje. Tek nakon što su prijetnje i nasilje usmjerili prema njegovoj supruzi, napadači su došli do novca koji su tražili. Ona im je predala 5.000 austrijskih šilinga i 500 njemačkih maraka.
Nakon što su otuđili novac, napadači su svim prisutnima zaprijetili smrću ukoliko događaj prijave ili o njemu budu govorili drugim osobama. Također su zaprijetili da će stan biti miniran i dignut u zrak ukoliko se ne budu pridržavali njihovih zahtjeva.
Ovaj slučaj predstavlja jedan od najupečatljivijih primjera nasilnih razbojstava počinjenih nad hrvatskim civilima u Bugojnu tijekom jeseni 1993. godine.
Slučaj Joze Kotarca
Istoga dana, 14. rujna 1993. godine oko 20:50 sati, skupina naoružanih napadača upala je u kuću Joze Kotarca. Kao i u brojnim drugim slučajevima, cilj napada bio je pronalazak novca i drugih vrijednosti.
Tijekom napada Jozo Kotarac bio je teško fizički zlostavljan. Prema dostupnim podacima, zbog zadobivenih udaraca više je puta gubio svijest te se nalazio u vrlo teškom zdravstvenom stanju. Budući da napadači nisu pronašli novac ni zlato koje su tražili, iz kuće su otuđili različite predmete, među kojima videorekorder, električno brojilo, veću količinu deterdženta i druge kućanske potrepštine.
Ovaj slučaj pokazuje da počiniteljima često nije bio važan samo novac nego bilo kakva imovina koju su mogli odnijeti iz hrvatskih kuća.
Razbojništvo u selu i intervencija mještana
U jednom od rijetkih slučajeva organiziranog otpora razbojnicima, skupina hrvatskih mještana dogovorila je s nekoliko svojih prijatelja Muslimana-Bošnjaka da im pomognu zaštititi selo od učestalih noćnih napada.
U međuvremenu su naoružani napadači upali u kuću Dragana i njegove obitelji. Kada je Dragan krenuo prema kući, njegova snaha upozorila ga je da su unutra razbojnici.
Nakon toga M.H. i nekoliko muškaraca opkolili su kuću te pozvali napadače da se predaju. Nakon određenog vremena razbojnici su izašli iz kuće, ali su sa sobom poveli Draganovu suprugu kao taoca. Držeći joj puške uperene u tijelo zahtijevali su da im se omogući siguran dolazak do vozila marke „Renault 4“, nakon čega su obećali osloboditi zarobljenu ženu.
Kako bi spriječio njezino stradanje, M.H. pristao je na njihove uvjete te krenuo za njima pješice i pod oružjem.
U međuvremenu je događaj prijavljen policiji. Nedaleko od mjesta događaja, približno jedan kilometar od kuće napadnute obitelji, došlo je do oružanog sukoba između policije i razbojnika. Tijekom pucnjave Draganova supruga zadobila je teške tjelesne ozljede uzrokovane prostrijelnim ranama.
Ovaj događaj pokazuje razmjere nesigurnosti koje su vladale na području Bugojna tijekom 1993. godine, ali i činjenicu da su pojedinci, bez obzira na nacionalnu pripadnost, u pojedinim slučajevima pokušavali zaštititi civile od nasilja i kriminala koji su pratili ratna zbivanja.
Slučaj obitelji Kajić
Dana 26. listopada 1993. godine, u jutarnjim satima, Marinko Kajić, njegov brat i rođak vraćali su se iz kuće Dominika Kajića, gdje su privremeno boravili kao podstanari. Na putu su ih presreli maskirani i naoružani napadači koji su im prijetili vatrenim oružjem.
Prema iskazima oštećenih, napadači su im stavljali cijevi pušaka u usta i prijetili smrću ukoliko im ne predaju novac i druge vrijednosti. Tijekom napada teško je pretučena Ljuba Kajić, koja je zadobila ozljede glave i lica takvog intenziteta da su joj oči bile potpuno zatvorene od oteklina.
Napadači su tijekom iste noći provaljivali i u druge kuće te su sa sobom odnijeli dvije vreće različitih vrijednih predmeta i imovine.
Slučaj Dragutina Miličevića
Dana 27. listopada 1993. godine oko 21:50 sati tri osobe odjevene u maskirne odore upale su u kuću Dragutina Miličevića.
Dragutin i njegova supruga bili su izloženi psihičkom i fizičkom zlostavljanju, dok su napadači pretraživali kuću u potrazi za novcem i dragocjenostima. Nakon što su pronašli novac skriven ispod stropa, od obitelji su oduzeli 600 njemačkih maraka, 200 austrijskih šilinga, 50 američkih dolara, tri zlatna lančića i jedan zlatni prsten.
Slučaj Dominika Miličevića
Dana 3. listopada 1993. godine oko 23 sata naoružani napadači u maskirnim odorama upali su u kuću Dominika Miličevića u Alibegović Kuli.
Tijekom napada Dominik Miličević bio je izložen fizičkom nasilju i zlostavljanju. Prema dostupnim podacima, napadači su mu nožem nanijeli ozljede glave i tijela, nakon čega su detaljno pretražili kuću. Otuđili su radioaparat, kožnu bundu i druge vrijedne predmete koje su pronašli.
Slučaj Stipe Tomaša
Dana 14. prosinca 1993. godine nepoznati naoružani počinitelji provalili su u kuću Stipe Tomaša.
Tijekom razbojstva otuđili su približno 500 kilograma ječma. Nakon što su u kući pronašli srebrnu narukvicu i druge vrijednosti, fizički su napali vlasnika kuće te mu oduzeli 1.500 njemačkih maraka, zlatni nakit i druge osobne predmete.
Slučaj Marije Čurčije
Dana 6. siječnja 1994. godine u jutarnjim satima u stan Marije Čurčije došao je uniformirani muškarac naoružan puškom. Predstavio se kao osoba koja je došla po stvari iz stana.
U trenutku događaja u stanu su se nalazile i njezine kćeri Selma Imamović i Marlie te Slava Jurišić. Nakon što je izvršio pretragu stana, počinitelj je otuđio 1.000 austrijskih šilinga i 40 njemačkih maraka, kao i veći broj komada nakita.
Od Marlie su oduzeti naušnice, tri prstena i ogrlica, od Selme Imamović dva prstena, naušnice i vjenčani prsten, dok su od Slave Jurišić oduzete naušnice.
Slučaj Stjepana Gorete
Dana 5. ožujka 1994. godine oko 20 sati tri naoružana napadača u maskirnim odorama upala su u kuću Stjepana Gorete.
Napadači su Stjepana i njegova brata vezali te ih zatvorili u prostoriju sanitarnog čvora kako bi nesmetano pretražili kuću. Tijekom razbojstva od Stjepana su oduzeli 200 njemačkih maraka, od njegova brata 230 njemačkih maraka, a iz kuće su odnijeli gotovo sve prehrambene namirnice koje su pronašli.
Ovaj slučaj posebno ilustrira težak materijalni položaj preostalih hrvatskih obitelji, kojima su oduzimane čak i osnovne životne potrepštine.
Slučaj Fabijana Tabakovića
Dana 1. travnja 1994. godine oko 22 sata dvojica naoružanih vojnika provalila su u kuću Fabijana Tabakovića, tada osamdesetšestogodišnjaka, koji je živio sa svojom osamdesetjednogodišnjom suprugom.
Po ulasku u kuću napadači su više puta fizički napali starije supružnike. Prema dostupnim svjedočenjima, pokušali su seksualno zlostaviti Fabijanovu suprugu, no od toga su odustali nakon što im je rekla da boluje od teške bolesti.
Nakon zlostavljanja otuđili su 300 njemačkih maraka i napustili kuću.
Ovaj slučaj posebno svjedoči o ranjivosti starijih osoba koje su ostale živjeti na području Bugojna nakon ratnih događaja te o činjenici da ni njihova životna dob nije predstavljala zaštitu od nasilja, pljačke i zastrašivanja.
Ovaj pregled stradanja Hrvata na području općine Bugojno tijekom 1993. i 1994. godine predstavlja tek dio ukupnih ratnih događaja koji su obilježili hrvatsko-bošnjački sukob na ovom prostoru. U njemu su navedeni pojedini dokumentirani slučajevi ubojstava, nestanaka, zatočenja, zlostavljanja, progona, pljački i drugih oblika nasilja nad hrvatskim stanovništvom, ponajprije radi ilustriranja razmjera stradanja i okolnosti u kojima se ono odvijalo.
Broj žrtava, pojedinačnih sudbina i dokumentiranih slučajeva daleko nadilazi okvire ovoga pregleda. Mnogi događaji ostali su nedovoljno istraženi, brojni svjedoci nikada nisu saslušani, a pojedine sudbine ni nakon više od tri desetljeća nisu u potpunosti rasvijetljene. U ovom radu spomenuti su tek neki od ubijenih, nestalih i stradalih Hrvata Bugojna: Ratko Crnjac, Drago Alvir, Ilija Brečić, Mario Kasalo, Ljubo Kosak, Blago Miličević, Pavka Maroš, Anda Ninković, Tadija Paurević, Jure Šuto, Pero Visković, Franjo Kirin, Vinko Kasalo, Žarko Jukić, Ivica Jezidžić, Marijan Bekavac, Jure Duspera, Blaž Ivić, Dominiko Lučić, Frano Lebo, Josip Markić, Marijan Nosić, Marica Marina, Niko Jurišić, Vinko Jurišić, Slavko Topić, Josipa Visković, Smiljan Radielović, Aleksandar Košak, Ivo Visković, Pero, Ljuba i Vinko Palinić, Božena Tomasović, Pero Gavrić, Tadija Vujević, Ana Dole-Lozić, Ivo Grabovac, Mijo Križanović, Janja Strujić, Jozo Klarić, Zdravko Dilber, Anto Dilber, Stipo Grbavac, Fanika Harambašić, Mara Lučić, Josip Lučić, Stipo Maroš, Željko Miloš, Ratko Maroš, Hubert Šimić, Stipo Bošnjak, Miroslav Miličević, Jakov Gašpar, Stipo Marinić, Vinko Perić, Ivanko Penava, Dragutin Bartulović, Žarko Keskić, Ilija Keskić, Željko Keskić, Stipo Stipić, Dragan Vukadin, Mara Vukadin, Jozo i Milica Milardžić, Josip Pocrnja, Ana Blatančić, Marija Čokljat, Slavka Živko, Dragija Svalina, Pera Dujmović, Ivo Kolovrat, Pero Brkanović, Igor Kolovrat, Stipo Kasalo, Franjo Živko, Josip Žulj, Ljubo Duvnjak, Josip i Šime Grozden, Vlado Martin, Božo Šutić i Franjo Žulj.
Njihova imena predstavljaju samo dio mnogo dužeg popisa žrtava. Iza svakoga od njih ostala je obitelj, dom, životna priča i zajednica koja je ratom nepovratno promijenjena.
Nakon uspostave potpune vojne i političke kontrole nad Bugojnom od strane Armije Republike Bosne i Hercegovine i tadašnjih općinskih vlasti, preostalo hrvatsko stanovništvo našlo se u iznimno teškom položaju. Ubojstva, nestanci, zatočenja, sustavna pljačka imovine, prijetnje, fizičko i psihičko zlostavljanje te potpuni izostanak osjećaja sigurnosti stvorili su okolnosti u kojima je većina preostalih Hrvata bila prisiljena napustiti svoje domove. Mnogi od njih nisu odlazili zbog ratnih djelovanja, nego zbog uvjerenja da u Bugojnu više ne mogu živjeti sigurno i dostojanstveno.
Posebno bolno mjesto u kolektivnom sjećanju zauzimaju nestali ratni zarobljenici HVO-a: Marko Bartulović, Mihovil Strujić, Nikica Miloš, Niko Džaja, Perica Kovačević, Ivo Miloš, Ante Markulj, Miroslav Dilber, Zdravko Juričić, Pero Crnjak, Mario Subašić, Vinko Ivković, Dragan Erkapić, Branko Crnjak, Stipica Zelić, Jadranko Gvozden, Zoran Galić, Niko Zlatunić, Frano Jezidžić i Dragan Miličević, čija sudbina ni danas nije u cijelosti rasvijetljena.
Pitanje odgovornosti za zločine počinjene nad Hrvatima Bugojna ostaje jedno od ključnih pitanja suvremene povijesti ovoga područja. Neposrednu odgovornost snose pojedinci koji su sudjelovali u počinjenju zločina, zlostavljanjima, nezakonitim zatočenjima i drugim kaznenim djelima. Međutim, brojnost i razmjeri zločina, organizacija logora, nestanci ratnih zarobljenika, sustavna pljačka imovine te progon gotovo cjelokupne hrvatske zajednice upućuju i na pitanje odgovornosti tadašnjih vojnih, političkih i sigurnosnih struktura.
Sudbine ubijenih civila, nestalih ratnih zarobljenika, logoraša, prognanih obitelji i uništenih zajednica obvezuju na trajno sjećanje. Njihova imena ne smiju biti zaboravljena jer predstavljaju dio povijesti Bugojna, Lašvanske doline i hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.
Samo puna istina o logorima Stadion NK Iskra, Akvarij, Gimnazija, salon namještaja Slavonija, podrumima i drugim mjestima zatočenja, o nestalim zarobljenicima, masovnim grobnicama, prognanim obiteljima i uništenim selima može predstavljati temelj za istinsku pravdu i trajno pomirenje. Ovo poglavlje stoga nije samo kronika ratnih događaja. Ono je spomen na ljude koji su izgubili živote, slobodu, domove i zavičaj te trajni poziv da se istina o stradanju Hrvata Bugojna sačuva od zaborava.
