Tko snosi odgovornost kada pacijent tijekom liječenja dobije bolničku infekciju? Pravni stručnjak objašnjava odgovornost zdravstvenih ustanova, teret dokazivanja i sudsku praksu u Federaciji BiH.
U Federaciji Bosne i Hercegovine tijekom 2025. godine putem pasivnog nadzora prijavljene su 873 bolničke infekcije, dok je putem elektroničkog sustava RegiZ evidentirano 448 slučajeva. Međutim, podaci o bolničkim infekcijama nisu pristigli iz svih županija, što otvara pitanje potpunosti evidencije i stvarnih razmjera ovog zdravstvenog problema. Prema godišnjem izvješću Zavoda za javno zdravstvo FBiH, najveći broj infekcija u okviru pasivnog nadzora prijavljen je iz Županije Sarajevo, ukupno 616, zatim iz Tuzlanske županije sa 132 i Zeničko-dobojske županije sa 120 slučajeva. Iz Županije Središnja Bosna prijavljeno je pet infekcija. Podaci iz elektroničkog sustava RegiZ pokazuju da su među evidentiranim infekcijama najčešće bile infekcije dišnog i mokraćnog sustava te bakterijemije i sepse.
Iz Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH za Akta.ba potvrđeno je da je nadzor nad bolničkim infekcijama uređen Pravilnikom o uvjetima i načinu provođenja mjera za sprječavanje i suzbijanje bolničkih infekcija („Službene novine Federacije BiH“, broj 84/10). Pravilnikom su definirane mjere prevencije, suzbijanja i praćenja bolničkih infekcija u zdravstvenim ustanovama svih oblika vlasništva, kao i organizacija i nadležnosti tijela odgovornih za njihovu kontrolu. Iako su propisane mjere prevencije i kontrole bolničkih infekcija, ostaje pitanje tko snosi odgovornost kada pacijent tijekom hospitalizacije dobije infekciju koja dovede do pogoršanja zdravstvenog stanja, trajnih posljedica ili smrti? Je li za odgovornost bolnice nužno dokazati konkretnu liječničku pogrešku i koliko su pacijenti u Bosni i Hercegovini zaštićeni postojećim zakonodavstvom? Ova pitanja otvaraju i širu raspravu o sigurnosti pacijenata, obvezama zdravstvenih ustanova i mogućnostima ostvarivanja prava na naknadu štete.
Bolnica može odgovarati i bez pogreške konkretnog liječnika
Stručnjak za zdravstveno pravo Ervin Mujkić, koji je analizirao pravnu odgovornost za bolničke infekcije i sudsku praksu u Bosni i Hercegovini, za Akta.ba pojašnjava da sama činjenica da je pacijent tijekom liječenja dobio infekciju ne znači automatski da postoji pravna odgovornost zdravstvene ustanove. Međutim, odgovornost može postojati kada se nastanak infekcije ili njezine posljedice mogu povezati s propustima zdravstvenih radnika ili same ustanove. „Bolnička infekcija sama po sebi ne znači automatski i postojanje bilo čije pravne odgovornosti. Međutim, kada je infekcija nastala u vezi s pružanjem zdravstvene zaštite, a njezin nastanak ili posljedice mogu se dovesti u vezu s propustima u postupanju zdravstvenih radnika ili propustima u organizaciji rada, provođenju mjera prevencije i kontrole infekcija, onda postoji osnova za građanskopravnu odgovornost“, objašnjava Mujkić. U najvećem broju slučajeva zahtjevi za naknadu štete usmjeravaju se prema zdravstvenoj ustanovi, a ne prema pojedinačnom liječniku.
Odgovornost može proizlaziti iz individualnog propusta zdravstvenog radnika, poput nepravilne sterilizacije instrumenata ili zakašnjelog prepoznavanja infekcije, ali i iz organizacijskih nedostataka zdravstvene ustanove. To uključuje neodgovarajuće higijenske i tehničke uvjete, nedovoljno razvijen sustav kontrole infekcija, neodgovarajući nadzor ili neprovođenje propisanih preventivnih mjera. Mujkić naglašava da u domaćem pravnom sustavu ne postoji opće pravilo prema kojem zdravstvena ustanova automatski odgovara za svaku infekciju koja se pojavi tijekom hospitalizacije. „Zdravstvena ustanova ne jamči da pacijent tijekom liječenja neće dobiti infekciju, ali ima obvezu organizirati i provoditi zdravstvenu zaštitu na način kojim se rizik od nastanka i širenja bolničkih infekcija svodi na najmanju razumno moguću mjeru, u skladu s pravilima struke i važećim propisima“, ističe.
Pacijenti moraju dokazati gdje je infekcija nastala
Jedna od najvećih prepreka za pacijente i njihove obitelji jest dokazivanje okolnosti pod kojima je infekcija nastala. Prema Mujkićevu objašnjenju, pacijent u pravilu mora dokazati postojanje štete, štetne radnje i uzročno-posljedične veze između njih. Posebno je važno utvrditi da infekcija nije postojala prije prijma u zdravstvenu ustanovu, odnosno da nije bila u fazi inkubacije, te da je nastala u vezi s boravkom ili medicinskim postupcima u bolnici. U takvim postupcima analiziraju se medicinska dokumentacija, mikrobiološki i laboratorijski nalazi, epidemiološki podatci, vremenski slijed događaja i mišljenja medicinskih vještaka.
Ipak, teret dokazivanja nije jednak za sve činjenice. Prema općem pravilu iz Zakona o obveznim odnosima, nakon što pacijent dokaže relevantne činjenice o šteti, štetnoj radnji i uzročnoj vezi, na zdravstvenoj ustanovi je teret dokazivanja da je postupala u skladu s pravilima medicinske struke i da šteta nije nastala njezinom krivnjom. Problem predstavlja i činjenica da pacijenti često nemaju pristup internim procedurama i dokumentaciji zdravstvenih ustanova, dok određeni materijalni dokazi s vremenom mogu postati nedostupni ili neupotrebljivi. „Prije svega, rekao bih da su to dokazni teret i složenost uzročne veze. Posebno što pacijent često nema uvid u interne procedure i dokumentaciju zdravstvene ustanove, a materijalni dokazi, poput instrumenata ili uzoraka, vrlo brzo postanu neupotrebljivi u svrhe dokazivanja“, navodi Mujkić.
Sudski postupak traje dulje od deset godina
Koliko ostvarivanje prava na naknadu štete može biti složeno pokazuje i sudska praksa koju je Mujkić analizirao tijekom istraživanja ovog područja. Riječ je o dva predmeta, od kojih je jedan pravomoćno okončan, dok drugi traje dulje od deset godina. U prvom predmetu sud je pravomoćno odbio tužbeni zahtjev maloljetne tužiteljice protiv dviju zdravstvenih ustanova za naknadu nematerijalne štete zbog stafilokokne sepse i posljedičnog septičkog artritisa kuka, koji su se razvili u razdoblju nakon primljena cjepiva i naknadne hospitalizacije. Drugi predmet odnosi se na prijevremeno rođeno dijete koje je, prema navodima iz tužbe, nakon medicinske intervencije razvilo sepsu s iznimno teškim posljedicama, uključujući gangrenu, nekrozu dijelova tijela i potpuni invaliditet.
Postupak još nije pravomoćno okončan. Mujkić navodi da je Vrhovni sud Federacije BiH u rješenju iz 2025. godine ukinuo drugostupanjsku presudu i ukazao na važna pitanja u vezi s teretom dokazivanja i ocjenom medicinskog vještačenja. Posebno je značajno što je Sud ukazao na potrebu da se postupanje zdravstvenih radnika ocjenjuje i u odnosu na konkretne propise o sprječavanju i suzbijanju bolničkih infekcija, a ne samo kroz opće tvrdnje o pravilnosti medicinskog tretmana. Mujkić ističe da je dostupna sudska praksa u ovom području relativno oskudna i da nije moguće isključiti postojanje drugih sudskih odluka koje nisu javno objavljene.
Mora li bolnica obavijestiti pacijenta o infekciji?
Važno pitanje odnosi se i na pravo pacijenta da bude informiran o infekciji nastaloj tijekom liječenja. Mujkić pojašnjava da u propisima ne postoji posebna odredba koja izričito nalaže zdravstvenoj ustanovi da pacijentu priopći kako je dobio bolničku infekciju. Ipak, Zakon o pravima, obvezama i odgovornostima pacijenata jamči pravo na točne, potpune i pravodobne informacije o zdravstvenom stanju, dijagnozi i daljnjem liječenju. „Ako je kod pacijenta utvrđena bolnička infekcija, ona je relevantna činjenica za njegovo zdravstveno stanje i daljnje liječenje. Pacijent mora biti obaviješten o dijagnozi, prirodi infekcije, njezinim mogućim posljedicama, predloženom liječenju i potrebnim mjerama zaštite. Infekcija je svakako dio zdravstvenog stanja pacijenta i ne bi smjela biti prešućena“, ističe Mujkić. Pritom naglašava da treba razlikovati pravo pacijenta na informacije o vlastitom zdravstvenom stanju od prava na pristup internim epidemiološkim izvješćima bolnice. Također, obitelj punoljetnog pacijenta nema automatski pravo na sve medicinske informacije bez njegove suglasnosti ili drugog zakonskog temelja. U slučaju smrti pacijenta, zakon predviđa pravo njegovih nasljednika na uvid u medicinsku dokumentaciju i dobivanje njezine preslike, posebno u dijelu koji se odnosi na uzrok smrti i medicinske postupke prije smrti.
Pravila postoje, ali je ostvarivanje prava otežano
Prema Mujkićevoj ocjeni, postojeći pravni okvir u Federaciji BiH relativno dobro uređuje prevenciju bolničkih infekcija, ali je znatno slabiji kada je riječ o praktičnom ostvarivanju prava pacijenata na naknadu štete. Pravilnikom su, između ostalog, predviđene obveze uspostavljanja bolničkih povjerenstava, praćenja i prijavljivanja infekcija, edukacije zaposlenika i nadzora nad provođenjem preventivnih mjera. Ipak, pacijenti koji smatraju da su pretrpjeli štetu često moraju prolaziti kroz složene i dugotrajne sudske postupke. „Moja osobna ocjena je da je ovakav pravni okvir relativno dobar u dijelu prevencije, ali je dosta slabije riješena zaštita oštećenog, jer se ona ostvaruje kroz dugotrajne sudske postupke, u kojima pacijent mora dokazivati činjenice kojima često nema jednostavan pristup“, ocjenjuje Mujkić. Smatra da bi trebalo jasnije urediti odgovornost zdravstvenih ustanova za propuste u sustavu prevencije i kontrole infekcija, unaprijediti pravila dokazivanja i izričito propisati obvezu informiranja pacijenata o infekcijama stečenima tijekom liječenja.
Kao jednu od mogućnosti navodi i uvođenje obveznog osiguranja zdravstvenih ustanova od profesionalne i institucionalne odgovornosti. Prema njegovu objašnjenju, postojeći Zakon o zdravstvenoj zaštiti predviđa mogućnost takvog osiguranja, ali ne i opću zakonsku obvezu. Odgovori Zavoda za javno zdravstvo FBiH i pravna analiza Ervina Mujkića tako ukazuju na dva važna aspekta istog problema: obvezu zdravstvenih ustanova da provode propisane mjere prevencije i poteškoće s kojima se pacijenti mogu suočiti kada pokušavaju dokazati odgovornost za nastalu štetu. Za pacijente koji pretrpe posljedice bolničke infekcije ključno pitanje nije samo gdje je infekcija nastala nego i mogu li to dokazati te ostvariti pravo na naknadu štete.
