Na adresu portala Viteški.ba pristiglo je priopćenje Općinskog odbora HDZ-a 1990 Vitez koje prenosimo u nastavku:
U Vitezu se ponovno pokušava otvoriti pitanje koje nadilazi jedan spomenik, jednu zastavu ili jedno memorijalno mjesto. Riječ je o pitanju odnosa prema hrvatskom narodu, njegovom identitetu i njegovom pravu na vlastito sjećanje.
Inicijativa Slobodana Boce Brkića za uređenje Crne kuće u Kruščici i vraćanje njezina „starog sjaja“ sama po sebi nije sporna. Međutim, ako se već govori o čuvanju povijesti tog mjesta, onda se mora govoriti o cijeloj njegovoj povijesti, a ne samo o onom dijelu koji je politički prihvatljiv.
Crna kuća jest mjesto stradanja iz Drugog svjetskog rata i sjećanje na žrtve fašističkog terora treba čuvati. Ali jednako je neosporna činjenica da je taj objekt tijekom rata u BiH 1993. godine bio mjesto zatočenja i zlostavljanja hrvatskih civila i ratnih zarobljenika. O tome ne govorimo na temelju političkih interpretacija, nego na temelju pravomoćnih sudskih odluka.
Sud Bosne i Hercegovine pravomoćno je osudio Mineta Akeljića, Šabana Haskića, Senada Bilala i Hazima Patkovića, pripadnike Vojne policije 325. brdske brigade Armije RBiH, za zločine počinjene nad zatočenicima u Crnoj kući. Akeljić i Haskić osuđeni su na po sedam godina zatvora, Bilal na osam, a Patković na pet godina zatvora.
Zato je nemoguće danas govoriti o Crnoj kući kao mjestu memorijalnog sjećanja, a istodobno prešutjeti hrvatske žrtve koje su u njoj zatočene i zlostavljane 1993. godine. Ako se vraća sjaj prostoru, onda se mora vratiti i istina o svemu što se u tom prostoru događalo.
Još je veća kontradikcija što ista politička inicijativa Slobodana Boce Brkića istodobno zagovara uklanjanje svih nacionalnih i vjerskih obilježja iz središta Viteza, parkova i drugih javnih površina, uz obrazloženje da takvi simboli potiču podjele i vraćaju građane u ratnu prošlost, navode.
Hrvatskom narodu u Vitezu ne može se govoriti da su njegovi spomenici, zastave i druga obilježja problem zato što imaju hrvatski nacionalni predznak. To nisu apstraktni simboli koji postoje sami za sebe. Iza njih stoje konkretni ljudi, njihove obitelji, njihova stradanja i povijest zajednice kojoj pripadaju.
Vitez nije grad bez prošlosti i hrvatski narod u Vitezu nema obvezu svoju povijest sklanjati iz javnosti kako bi se nekome stvorio privid političke neutralnosti.
Tijekom rata na području Viteza stradale su stotine vojnika i civila, a među žrtvama je bio i veliki broj djece. Posebno mjesto u kolektivnom sjećanju ima 10. lipnja 1993. godine, kada je na dječjem igralištu ubijeno osmero viteške djece. To nisu političke poruke i nisu simboli koji „potenciraju podjele“. To su djeca koja su imala svoje ime, obitelj i život koji je prekinut.
U tom kontekstu treba promatrati i programsko opredjeljenje HDZ-a 1990 Vitez iz prethodnog lokalnog izbornog ciklusa, kojim je bilo predviđeno pravno reguliranje pitanja spomenika iz Domovinskog rata. Naš pristup nije rušiti, uklanjati ili prepuštati javni prostor stihiji, nego jasno urediti kriterije, zaštititi postojeća obilježja i omogućiti dostojanstveno obilježavanje hrvatskih žrtava i branitelja.
Odbacujemo politiku prema kojoj bi hrvatska obilježja u Vitezu trebala biti uklonjena pod izgovorom „neutralizacije“ javnog prostora. Jednakost ne znači da se svima oduzme pravo na javno sjećanje, nego da se svima prizna jednako pravo da svoje žrtve i svoju povijest dostojanstveno obilježavaju.
Ako se već govori o vraćanju „starog sjaja“, onda neka se ne vraća samo sjaj prostoru, nego i puno sjećanje na njegovu prošlost. Jer četrdesete ne mogu biti razlog da se prešuti 1993.
Vitez ne treba brisanje vlastite povijesti. Vitezu treba istina, a hrvatskom narodu u Vitezu pripada puno pravo da tu istinu čuva i javno svjedoči o vlastitim žrtvama. Ne tražimo da se briše tuđe. Ali nećemo dopustiti da se briše naše, zaključili su iz viteške Devedesetke.
