Ozbiljan pogled preko naočala našega oca značio je da od svakog petka do Uskrsa treba ići u crkvu na “put križa” i tu nije bilo izgovora osim teške bolesti. Nije to bila prijetnja, niti prisila, nego više usmjerenje k nečemu, znak da si netko, da nekome pripadaš i nečemu služiš
Na pokladni utorak, dugo u noć, čula bi se pjesma, vika, žamor i smijeh po Gučoj Gori od maskirane skupine velikih mačkara. Posjećivale su svaku kuću, tražile nešto za baku obučenu u trošnu seljačku košulju prekrivenu čurdijom, poigrali kolo ispred gotovo svakog domaćina koji hoće da sačuva stari običaj te otvori širom vrata ovim neobičnim gostima.
Uz zvuk povećeg zarđalog zvona, skinutog ispod roga stare šindaruše, uslijedio bi vrisak i poskočica uz takt udaraca o stari probušeni lonac, da bi kao nagrada za taj trud poveća torba bila teža za obično jednu litru rakije, komad bijele slanine, višalicu mesa i bocu dobra vina, posebno kod naših ujaka, gdje u širini samostana bude i najveselije. Kod vođe te neobične družine nakupi se i nešto novaca. Na kraju dobro obavljenog posla, odnosno zabave, sjedne se i popije, nareže i prezalogaji, podijeli zarađeno pa krene pjesma i šala sve do ponoći jer poslije nije red, a niti vrijeme za takvo što: nastaje korizma.
Sutra je post: „Narednih dana mogli bi ste malo pripaziti na svoje ponašanje!” Tim riječima roditelji bi nas podsjetili na nadolazeće vrijeme uoči neke sada već daleke čiste srijede dok smo sjedili pored tople peći. Majka bi držala u jednoj ruci preslicu, a u drugoj vreteno sa nabodenom manjom jabukom koje je spretno okretala i na njega namotavala bijelo predivo od vune koju je njoj i ocu redovito svake godine pred zimu donosio susjed Zijaf iz Krpeljića. Otac bi nas djecu samo preko naočala pogledao i bez riječi nastavio presti namotanu vunu oko ruke, okrećući laganim trzajem drveni vitlac. Mi smo znali da je na pragu neko posebno vrijeme, a poslije očeva pogleda sve nam je bilo jasno.
Sam post meni nikada nije teško padao, jer je majka i od ničega znala napraviti nešto, a priprema jela za taj dan unosila je neku dodatnu pažnju i skromnost. Iako se tu obično radilo o nekom priprostom obroku, bez mesa i masti, očekivali bismo ga toga dana svi s nekom većom pobožnošću i drugačijim odnosom prema hrani. Nama su nakon objeda rijetko ostajali veći komadi kruha, a i sitne mrvice su završavale na posebnom mjestu. Bacati se nije imalo što, a nije ni smjelo. Korizmeno vrijeme smo osjećali, kao da smo ga udisali u zraku, kako pojedinačno tako i obiteljski.
Iako to vrijeme pada kada se već poprilično toga iz kućnih zaliha potrošilo, jer duga zima uzima svoje, a proljeće i nešto iz vrta još se ne naslućuje, ipak je na našem stolu uvijek bilo kruha. (Mada sam u to vrijeme s nevjericom slušao opominjuće riječi roditelja da je bilo dana kada ni njega nije bilo dovoljno… Zamisli, nije bilo kruha?) U to sam se i sam uvjerio, mnogo kasnije, kada više nisam bio dijete, ali nažalost sada zajedno s njima dijeleći posljednje zalihe nečije rezervne hrane koja je dolazila kao pomoć za nas prognanike u vrijeme zadnjih sukoba.
Kao djetetu, osim riječi ili pojma koji se odnosio na kruh, meni je vino imalo posebno značenje. Do kruha sam mogao uvijek doći, a miris vina vraća me i danas u vrijeme dok sam ministrirao ujaku, fra Anti Strukaru, na jutarnjoj misi na malom desnom, Gospinom oltaru. Nalijevajući u kalež to meni tada tajanstveno piće miješajući sa vodom i slušajući njegovu molitvu na neobičnom latinskom jeziku, nosio sam miris vina sa sobom i udisao ga s ruku na putu prema svom zaseoku Uščipku, sve do stare Podovkine kuće gdje smo bili podstanari. Ruke su mi mirisale od bijelih vezenih, platnenih i natopljenih ubrusa koje sam slagao poslije svećenikova brisanja kaleža nakon pričesti. Nisam ih prao kako bi miris trajao što duže tijekom dana i osjećao istom jačinom. Nakon toliko godina taj miris mogu prepoznati i sada, a kruh i vino, ne znam zašto, uvijek podsjećaju na dane posta, na korizmu, i izgovaram ih uvijek s nekim posebnim štovanjem, a sjetim se rado i fra Ante koji je svojim usporenim korakom i otežanim disanjem klizio po pločicama crkvenog poda i sigurno stigao do vječnog mira na prvom brdu ispod lipa, na Gorici.
Ozbiljan pogled preko naočala našega oca značio je da od svakog petka do Uskrsa treba ići u crkvu na put križa i tu nije bilo izgovora osim teške bolesti. Nije to bila prijetnja, niti prisila, nego više usmjerenje k nečemu, znak da si netko, da nekome pripadaš i nečemu služiš. Sada sam svjestan važnosti pitanja roditelja, kada se nedjeljom navečer okupimo za stolom: „Po kojem je svecu bilo današnje Evanđelje?” Po izrazu i boji našega lica, mogli su odmah prepoznati gdje smo bili u vrijeme nedjeljne mise: na prepunim stepenicama, (skalinama kako smo ih mi zvali) ispred velikog oltara, ili na Bokulji mome tada drugom domu, igrajući na dva gola neku samo nama tako važnu utakmicu.
U svakom slučaju petkom je to izgledalo interesantnije i mnogo prisnije jer je nazočio manji broj vjernika, a nama djeci moram priznati je odgovaralo i što je trajalo dosta kraće. S većom pozornosti smo se kretali od postaje do postaje slušajući tekst koji je čitao svećenik, gledajući u sadržaje uramljenih slika puta križa na zidu, s motivima nadljudske muke jednog čovjeka ostavljenog od svih uz pjevanje puka:
O žalosna Majko sveta
Rane Sina tvog propeta
Nek nam budu u srcu.
Danas su tu veliki reljefi u bakru poznatog i priznatog umjetnika na kojima se naziru radnje vezane za svaku postaju, a meni se pri svakom sudjelovanju na misi u bilo kojoj crkvi vraćaju u misli stare slike križnog puta gučogorskog samostana i nikako ih ne mogu izbrisati iz sjećanja, jer su urasle i ne mijenjaju se od prvog dana kada sam ih ugledao i bio svjestan što znače.
Da su upravo one slike tijesno vezane za patnju i muku, da se nisu rastajale od ljudskih nedaća, potvrdili su pogledi u njih od ranjenih, bolesnih i umirućih u crkvi-bolnici u Novoj Biloj, gdje sam navraćao tokom zadnjih sukoba. Bile su tu premještene ili poklonjene ranije i gledajući u njih ranjenici su dobivali tako potrebitu snagu i nadu u jednoj prostranoj prostoriji punoj tužnih i ružnih prizora što su bili svakodnevnica tih dana.
Moj svaki dolazak i odlazak, susret i rastanak s bolesnim ili ranjenim, bio je i osobni posjet s nečim davno viđenim, poznatim i dragim samo sada u drugačijim okolnostima. Te slike sada su zapravo bile prisutne na pravome mjestu i njihov sadržaj je imao pravi smisao, a ljudi koji su ležali na drvenim klupama bili su obični, stvarni sudionici jedne neopisive patnje i predstavljali su originalnu sliku kao rezultat ljudskog ludila, tu sada među nama u stvarnoj muci, a tako daleko od Golgote.
Tijekom vremena mijenjale su se mnoge generacije naših ujaka, koji su se smjenjivali u ulozi gvardijana ili njihovih pomoćnika, vikara. Sigurno je to jedan poveći spisak svećenika kojima je samostan u Gučoj Gori bio dom. Nekima toliko drag, gdje su i ostavili vidan trag, a drugima samo usputna stanica za neko drugo odredište u koje su odlazili i bili ubrzo zaboravljeni. Dolazili su i odlazili, a put križa sa svojim posebnim pjevanjem i glasom, koji je izlazio iz usta Frane Selaka, krupna i naočita čovjeka u seljačkom odijelu, sa šalom oko vrata, trajao je toliko dugo da sam mislio da taj čovjek nikada neće i ne može umrijeti. Penjao se godinama uz donje i gornje Paraće do crkve i sa svojom pojavom i bojom glasa iz modrih staračkih usana, prekrivenim uvijenim, rijetkim brkovima, davao posebnu atmosferu, nešto bez čega nije moglo proći i odvijati se korizmeno vrijeme, a posebno put križa petkom u Gučoj Gori. S otrcanim koricama Biserja svetog Ante, u krupnim težačkim rukama, pomjerao se s noge na nogu ostavljajući iza sebe miris čiste seljačke košulje, miris sijena i svježa mlijeka, jer je prije svakog odlaska u crkvu trebalo prvo namiriti krave i par ovaca koje bi se u to doba godine obično zatekle u štali.
Godine se nakupile, stasala mladost se razišla i otišla drugim putem i za drugačijim načinom života. A stariji su morali dalje i od nečega živjeti.
Mi, tadašnja djeca, odrastali smo pored njega i sličnih njemu upijajući dobro i loše, ne sluteći da će tako brzo proteći vrijeme i da ćemo sami ostarjeti, sjećati se svega toga tko zna gdje i ispod kojih slika puta križa, a sve kao da je to bilo jučer. Ja se toga po tko zna koji puta sjetih u ovo vrijeme korizme, zatvorim oči i ugledam poznata lica u drvenim klupama kojih odavno više nema, slušam njihove poznate glasove koji se razliježu našom gučogorskom crkvom kao nada za dane koji će uskoro doći i navijestiti uskrsnuće:
Kada umrem ja, Isuse
Nek’ mi Majke tvoje suze
Dušu rajem obdare.
(Ivo Pjanić)
