Jutros je preminuo Ermedin Gerina, jedan od omiljenih nogometaša prijeratne viteške publike, koji je u tome vremenu, dugi niz godina branio boje Viteza. Kasnije je radio kao sportski radnik i trener u FK Vitez.
“Rođen 20.9.1955. u Pljevlju (Crna Gora) gdje je u mjesnom “Rudaru” i počeo nogometnu karijeru. No, sve što je u nogometu vrijedno napravio vezano je za NK,,Vitez” gdje je 1977. počeo i karijeru završio 1991. godine. Samo godinu dana u sezoni 1980./81. Igrao je u jugoslavenskom drugoligašu “Jedinstvo” iz Bihaća, pa ga Vitežani doživljavaju kao svog najrođenijeg. Igrao je beka i srednjeg braniča, a isticao se golemom energijom, borbenošću i požrtvovnošću, pa je krajem 80-ih u vrlo jakoj momčadi bio i kapetan. Ostao je živjeti u Vitezu gdje ima ugostiteljski objekt neposredno uz gradski stadion“, piše u Monografiji NK Vitez o ovome nogometnom radniku.
OGLAS
Pokojni Gerina poznat je brojnim Vitežanima i kao vlasnik ugostiteljskog objekta kraj Gradskog nogometnog stadiona, a zanimljivu anegdotu ispričao je nedavno Gerina novinarima Jutarnjeg lista koji su u Vitezu pravili reportažu:
OGLAS
Ispričat će nam kako je 1983. godine postao legenda i najveći tragičar u povijesti nogometa u Vitezu. Tu priču svi u gradu znaju, ona se prenosi na mlade naraštaje, a sam Gerina pripovijedao ju je nebrojeno puta. Ali nema veze, jer to su one priče od kojih se naježiš, uzlupa se srce i zasuze oči u isti tren.
– Rijeka je imala strašnu momčad. Četiri reprezentativca Jugoslavije, Desnicu, Hrstića, Gračana i Radina. Tukli su Olimpiju u Ljubljani, a mi Borca iz Banje Luke i Jedinstvo iz Bihaća. I ždrijeb nas spoji u šesnaestini finala Kupa. Na stadion koji prima 3000 ljudi došlo 8000. Milan Ribar, bivši izbornik Jugoslavije, koji je sa “Željom” uzeo prvenstvo 1972., tada je došao gledati utakmicu iz Zenice, kao trener Čelika. Dok smo izlazili na teren, u prolazu je izgrlio Rijekina trenera Skoblara.
Čuo sam kad mu je rekao: Joško, pazi se, dečki su zajebani! Mi nismo imali nikakvu taktiku osim ostavit srce na terenu. Mogli smo ih dobiti da nas nije pokrao sudac, moj zemljak Delević, jer nam nije sudio čisti penal. I završilo 0:0. Kreću penali. Nakon prve serije 3:3. nakon druge serije 5:5. Rijeka promašila i, ako zabijemo, idemo dalje. Nitko ne želi pucati. Trener mi kaže: “Gerina, obuvaj kopačke.” Poslije svakog treninga pucali mi penale po piće, ja nikada izgubio. Al, svejedno, srce tuče, oduzelo mi noge, a gol mali ko kutija šibica. Vidim golmana Žavelija kako ide u jednu stranu, a ja odapnem u drugu koliko sam mogao. I ode preko gola – uzdahne Gerina.
Rijeka je poslije zabila dva komada, a Helvidu su obranili, Vitez je ispao, a Gerina pobjegao koliko su ga noge nosile sa stadiona pred ljutim sugrađanima. Nek se zna da je ta momčad Rijeke ‘84. na Kantridi utrpala Real Madridu tri komada. Da je zabio onaj gol, misli danas Gerina, nitko ga nikada ne bi spominjao, a ovako je kao veliki tragičar postao neizostavni dio povijesti kluba. A opet, da je pogodio, ganjalo bi ga onoga dana još i više ljudi. Na kraju krajeva dobio je plakete i NK i FK Viteza za zasluge.
– Kopali momci prije koju godinu neki kanal kad se gradila dvorana tu preko puta i zovu me: “Gerina, dođi brzo, dođi vidjet što smo iskopali!” – prisjeća se.
– Ja požurim do njih pa pitam što su iskopali.
– Onu loptu koju si potegnuo protiv Rijeke 1983. – kažu mi oni.
