Vrijeme je adventa, bliži nam se Božić, vrijeme nade i vjere u bolje sutra. I ove godine nam to vrijeme kvare oni koji ne dijele te osjećaje.
Za viteški.ba piše Željko Kocaj
No, krenimo redom. Puno je viceva na račun olako zarađenih (!?) diploma po našim mahalama i sokacima. Ti vicevi nisu od jučer kad je naše školstvo, da prostite, palo klincu za uši. Završavalo se ne samo u večernjim školama, nego i na večernjim fakultetima, osobito onim tzv. VŠ kategorije, i prije rata. Dolazili su i u Vitez profesori iz Novoga Sada, puno ih je prije predavaonice svraćalo na iće, piće i večere s našim snalažljivim ljudima i puno je Vitežana ponosnih nositelja VŠ diploma raznoraznih struka. U poslijeratno vrijeme sve je poprimilo karikaturalnu dimenziju, ali našim ljudima to ne smeta, jer, jebo školu, tko je od škole vidio fajde.
Na nekim funkcijama zaista nije dovoljna škola, pa ni doktorat. Treba imati i kućni odgoj.
Ima jedan čovjek koji nema doktorat, ali ima kućni odgoj. Uvažavam ga zbog njegovog stava od prije 30 godina kad je imao ne samo kućni odgoj nego i hrabrosti da iskaže svoj stav i ne da za pravo da JNA izvrši državni udar u onoj bivšoj zemlji. Taj čovjek se 2020. godine, možda i u želji da podrži multikulti Sarajevo i u zanosu da je to ono isto Sarajevo od prije 30 godina, kandidirao za gradonačelnika glavnog nam grada. Brzo je shvatio da se u proteklih 30 godina u tom Sarajevu nakupilo toliko političkog mulja i žabokrečine pa se povukao. No, SDP ima doktoricu, kandidatkinju i ona postade gradonačelnica.
I što bijaše jedan od prvih njezinih poteza: ode onom mladom gradonačelniku u kog su se Sarajlije skoro počele zaklinjati jer je uvalio kajlu Dodiku u po njegovoga šehera, al’ se zagrcnuše kad je počeo otkrivati svoje pravo lice. Ipak je s njim provela lijepi ljetni dan u Banja Luci.
Hajd, mislim, narast će ona.
I raste. Ide ona, opet, pokazati svoj antifašizam pa će izgraditi spomenik žrtvama na Kazanima. Ma, cura je zakon. Al jebeš zakon dok ga ne pročitaš. Pa kad počeše čitati spomeničke natpise u prijedlozima, pa onda i onaj koji ostade na kamenu, onda mi se sve nešto zamuti. Što, kome, zašto, čemu? Ma, nebitno, važno je da mi suosjećamo.
A dolazi i Božić. Prateći europske trendove, mlada gradonačelnica, mudrija od onih europejki i europejaca koji bi da umjesto Marije i Ivana budu Malika i Julio, a na njihovom tragu (ta, idemo ka Europi, ka Zapadu, zar ne!?), mudro osmisli čestitku kalendaru. Kakav Božić ili Božići. To se lijepo kaže, sretan vam kalendar i mirna Bosna.
Doduše, s puno više pažnje i više mašte i lijepih, biranih riječi čestitala je Bajram.
Raste ona i dalje u mojim očima: ovih dana je neka budala pismeno (da ne bude kakve zabune) priupitala neke katolike hoćel da ih išara kalašom il neće!?I ustade Ona u obranu „našeg“ naroda od onog vraga i sotone iz Zagreba, precjednika Zoke, jebo li mu kogod koga što nas zavađa, ko da mi ne znamo što je kalendar i što nam to uznemiruje naše psihičke bolesnike po Sarajevu.
Raste ona u mojim očima, a raste i SDP, raste Nikšić i nikšići i sve mi nešto tužno i žao onog čovjeka čiju zadnju ratu kredita jeftino potrošiše. Oni su to i zaslužili, ali on nije. I sad, jedino još mogu reći: Eh, moj Bogiću, moj Bogičeviću… Što bi rekla jedna žena: Jebaji ga! Imamo ono što zaslužujemo.
