Emina Đelilović-Kevrić iz Viteza je već dugi niz godina prisutna u književnosti i višestruko nagrađivana. Po struci, magistra je b/h/s jezika i književnosti. O sebi nam je kratko rekla: Majka sam dva prekrasna sina, koja se u vrijeme koje je samo njeno prepušta pisanju i čitanju, duboko vjerujući da to što radi jeste ono što najbolje umije. Autorica sam zbirke kratkih priča “Izbrisani životi” , zbirki poezije “Ovaj put bez historije” i “Moj sin i ja”.
1. Što je za Vas književnost i otkud ljubav prema pisanoj riječi?
Govoriti o književnosti, nije nimalo lako. To bi s jedne strane podrazumijevalo promatrati književnost kroz njenu naučnost koja se vrlo često zanemaruje, a s druge strane bi podrazumijevalo vlastiti intimni prostor, odnosno doživljaj iste. Često, oni koji se njome bave na relaciji užitaka čitanja-pisanja, jesu sebe-upisivači u mnogostruka značenja koja proizvodi jedan književni tekst. Držim se toga da je najjednostavnije rečeno za mene/meni književnost cvijet koji drži povijest u svojim laticama i izrasta na temeljima bilo kojeg užasa ili bilo koje ljepote, te time prenosi univerzalna ljudska značenja. Tim procesom ona nadživljava svaku moguću ljudsku stvarnost, praveći otklon od nje, sukobljavajući se s njom ili joj biva lijekom. Moja ljubav prema književnosti se javila onda kada sam shvatila da njome mogu nešto ispričati sebi i Drugome, u smislu da radim na sebi ali istovremeno da prepoznam sebe u bezbroj drugosti.
2. Najznačajnije i najpoticajnije nagrade?
Književne nagrade su od velike važnosti jer predstavljaju način na koji se mladi pisac može izboriti za svoj prostor u književnom svijetu. Ako bih morala izdvojiti najvažniju nagradu ili priznanje za nešto što sam napisala onda bi to za kratku priču, kao moju omiljenu vrstu, bila nagrada koju nisam dobila ali sam bila u finalnom izboru prestižnog regionalnog natječaja za kratku priču Lapis Histriae 2023, koju organizira biblioteka u Umagu. Pored toga, sretna sam zbog nagrade Bugojanska vaza, nagrade Zija Dizdarević, nagrade Stazama djetinjstva, Slovo Gorčina, Fondacije za izdavaštvo i mnogih drugih…
3. Neke Vaše priče i pjesme su doživjele prijevode na druge jezike. Kako to doživljavate?
U prijevodu se uvijek izgubi jedno, ali i dobije drugo. Razlika koja se time uspostavlja nekome će predstavljati užitak, a drugome trag. Mislim da postoje prostori, naročito u poeziji, koje je jako teško predstaviti u drugome jeziku, a da se ne izgubi važnost interpretacija u vlastitom jeziku. Međutim, prevođenje doživljavam kao mogućnost da priča ili pjesma dopru do govornika drugog jezika, na način prilagođavanja. Za nacionalne književnosti to je od velike važnosti jer omogućava neograničeno širenje književnog teksta, te time i kulturoloških premisa. Mislim da naše književnosti nisu dovoljno prevođene. Navest ću primjer norveškog pisca Erlend Lu-a i njegovog poznatog romana Dopler. Roman je bio poznat po tome što je pripovjedač vlastitom voljom odvojen od civilizacijskog klasičnog dana, odbjegao u planine i prepušten etičkom prosuđivanju i pisanju. Možda i prije njega, bosanskohercegovački pisac Zilhad Ključanin se odlučio na dobrovoljno izgnanstvo, provodeći vrijeme isključivo pišući, ali o njemu svijet jako malo zna ili nikako. Što se tiče doživljaja onoga što sam napisala, a što je prevođeno na druge jezike, mogu kazati da je to još uvijek početak i da mi je kao autoru jako zanimljivo vidjeti to nešto što je vlastito, a da je napisano na drugome jeziku. Postoje pisci iz mnogih zemalja svijeta koji svakodnevno vlastitom voljom pišu o drugim piscima i prevode njihova djela, bez ikakve koristi. Tu bih izdvojila turskog profesora književnosti i književnika Mustafu Gokceka koji prevodi i tumači djela manje afirmiranih svjetskih pisaca.
4. Značajni književnici za Vaše književno odrastanje?
Ima ih jako mnogo, njima se nekako uvijek rado vratim. To su Bohumil Hrabal, Šalamov, Roth, Karver, Mirko Kovač, Andrić, Ugrešić i mnogi drugi…
5. Zašto pisati i zašto čitati? Poruka sugrađanima?
Čitanje i pisanje su neodvojivi procesi. Čitanje je preduvjet pisanju. Prosto je nezamislivo da nije tako. Pisanje je uvijek nadogradnja već napisanog i tako možemo u bekonačnost. Međutim, naša kultura nije kultura čitanja/iščitavanja. Čitanje u školama učenici doživljavaju kao neki mukotrpni, prezahtjevni posao. Za odraslog čovjeka, čitanje je nepotrebno. Kultura čitanja kod nas još uvijek nije prisutna, ili je banalizirana. A nije baš tako: književnost nas uči onome što je Helderin u jednoj svojoj pjesmi napisao “otkad jesmo razgovor i možemo čuti jedni druge”. Stoga, smatram da je vrijedno život ili dio života posvetiti čitanju i pisanju kao mostovima preko kojih dolazimo jedni do drugih, upoznavajući se i razumijevajući jedni druge i stvarnost oko nas
