Nekim, navodno bivšim radnicima, se uvezuje staž, a od 1995. nisu ušli u krug firme, čak neki nikada nisu bili ni uposlenici
Svaki izbori donose nešto novo na političkim horizontima naše države, ali nose i stare, isprobane i dobro uhodane prakse.
Svi stari “recepti” za ostanak na vlasti ponovno se koriste kako bi vladajući narodu priredili “kulinarske specijalitete“ unutar bosansko-hercegovačke političke kuhinje, pripremajući sebi domjenak za 3.10. ove godine.
Mnoštvo je takvih slastica u širokom meniju vladajućih stranaka ali “sigurne“ birače uvijek rado počaste predizbornim delikatesom, nadaleko poznatim fenomenom “uvezivanja staža” pauperiziranoj radničkoj klasi bivših privrednih giganata u državnom vlasništvu.
Svaki put u praskozorje izborne godine i kampanje koja slijedi, razni dobro uhodani mešetari nad sudbinama obespravljenih radnika prave liste onih kojima bi trebali uvezati staž i koji bi trebali otići u mirovinu. U mirovinu s 40 godina radnog staža čije uplate to državno poduzeće nije moglo izvršiti pa je tu obvezu preuzela država na sebe.
Taj potez vlasti bi svakako bilo vrijedno pohvaliti jer država tobože vodi kakvog-takvog računa o radniku koji je zbog ratnih okolnosti i poslijeratne devastacije državnih poduzeća završio na prosjačkom štapu. Međutim, sve bi to bilo posve uredu da već spomenuti mešetari – “doktori za zaobilaženje zakona i prevaru države“ nemaju svoje kriterije i principe po kojima treba nekome uvezati staž, a nekome ne. Na takav način već učinjena nepravda prema ljudima koji su doživjeli sudbinu propasti državnih poduzeća, dobiva novu dimenziju jer pravo na umirovljenje će steći netko tko to ne bi trebao steći ili barem ne bi trebao steći prije nekog drugog. Kako bismo ovu posljednju rečenicu mogli shvatili važno je napraviti diskrepanciju između radnika koji su radili i onih koji nisu radili, ali i onih koji navodno nikada nisu niti ušli u krug poduzeća i prije i nakon rata.
Naime, neki su radnici i nakon rata, iako je obim proizvodnje sveden na minimum, išli na posao i radili, a neki radnici su samo ponekad ušli u krug poduzeća, obično kada su organizirani radnički štrajkovi i slično. Prema informacijama dobro upućenih neki nisu nikada došli na posao čak i nakon okončanja sukoba iako se vode kao uposlenici, odnosno nekada su vjerojatno stupili u radni odnos prije rata. Zbog nepostojanja evidencija, radničkih knjižica ili bilo kakvog registra uposlenih djelatnika, spomenuti mešetari nad takvim radničkim sudbinama uvode i treću kategoriju ljudi kojima se navodno treba uvezati staž kako bi ostvarili pravo na umirovljenje – dobro upućeni tvrde da su to ljudi koji nikada nisu bili u radnom odnosu, ali se predstavlja kao da jesu.
Indikativno je kako se pojačan interes za rješavanje radničkih prava putem uvezivanja staža uvijek pojavi netom prije nekih izbora. Prave se spiskovi ljudi koji čekaju umirovljenje, kao, navodni, bivši, obespravljeni radnici. Naravno, može se primijetiti i sklonost određenoj političkoj opciji ljudi s tog popisa kao i onih “koji ih zastupaju“ u tom postupku ostvarivanja prava na uvezivanje staža i prava na umirovljenje.
Kvalitetnih evidencija nema, a koje bi po svojoj prirodi mogle biti dovoljno vjerodostojne i koje bi mogle poslužiti kao dokaz o stažu i postojanju radnog odnosa. Netko tim ljudima mora dati potvrdu, izdati dokument koji bi se trebao priložiti u tom postupku ostvarenja kroz F Zavod MIO/PIO. Koliko su ti dokumenti vjerodostojni, kakav nadzor prolaze, ima li ovdje posla za inspekcijsku kontrolu, možda čak i za tužiteljstvo, odnosno represivni aparat, teško je provjeriti, osobito ako pretpostavimo da su ovi poslovi u dobroj koordinaciji s moćnim stranačkim centralama i u službi izbora. Ostaje nam za vidjeti, ali ništa novo čuti nećemo.
A.S.
