Na gornjoj fotografiji, na kojoj je slika zadarskog umjetnika Mate Ljubičića, neki od vas vidjet će profil Krista, drugi će vidjeti goluba koji leti prema zemlji, a treći će vidjeti i jedno i drugo, ovisno o vašoj percepciji.
Za viteški.ba piše: Željko Kocaj
Na moj raniji tekst o novinarstvu u BiH reagirao je jedan moj Facebook prijatelj ovako:
“Od 90-ih godina medijski prostor bivše Jugoslavije, a posebno BiH, je nepovratno zatrovan. A najviše su ga, u političkom smislu, zatrovali mediji iz susjednih zemalja. Medijska scena u BiH je logičan nastavak trenda iz komšiluka i susjedstva. Priča kako je to posljedica školovanja “ne pije vode”. Na prostoru bivše Jugoslavije sve je politika!”
Možda nisam najbolje razumio primjedbu na moj tekst, ali slažem se da je na prostoru bivše Jugoslavije, a posebno u BiH, sve politika. S druge strane nikako se ne mogu složiti da su BH medijski prostor u političkom smislu najviše zatvorali mediji iz susjednih zemalja. Za mene je to pogrešno i jednostrano tumačenje dijela naše novije povijesti koje također ima prikrivenu političku poruku.
No, pravo je pitanje što je s našim političkim predstavnicima, našim intelektualcima, našom javnosti, odnosno novinarima? I zbilja, ima li neko javno pitanje ili javni problem oko kojeg se može uspješno i brzo pronaći barem konsenzus, ako ne oko toga se potpuno složiti. Ima li nešto oko čega ćemo se mi u BiH složiti kad je riječ o povijesti, politici, novinarstvu, čak i kulturno-povijesnom nasljeđu.
Možda ćemo se najlakše složiti kad je riječ o ekonomiji, pa ćemo biti suglasni da su mirovine u velikom procentu preniske, ali pitanje je hoćemo li se složiti zbog čega je to tako. Možda ćemo se složiti i da pojedini uspješni poduzetnici ne misle samo na profit nego su spremni pomoći i široj zajednici u kojoj žive, ali, poznajući naše mentalitete ne bi me iznenadio ni neki zluradi, ljubomorni komentar. Možda ćemo se složiti i da nema uspješne ekonomije i razvitka bez stabilne političke situacije u državi, ali sam siguran da se nećemo složiti oko toga kako tu stabilnost postići. I tako redom.
Jedan je Kenijac prije više godina ustvrdio kako je velika razlika između europskih političara i onih u njegovoj zemlji. Po njemu prvi obično imaju neku viziju, želju da nešto učine i pomognu društvu i svojoj zemlji, dok se drugi politikom bave isključivo u želji da se što prije i što lakše obogate. Vidite li u ovoj izjavi neke sličnosti s našom zemljom ili s našim političarima? Za pesimiste često kažu da su to optimisti s iskustvom. U cijeloj ovoj priči rado bih bio optimist, pa bih se mogao pozvati barem na pomoć međunarodne zajednice koja će nas (kao onda u Daytonu) izvući iz krize i pomoći oporavku naše zemlje, ali bojim se da je cijela ova poslijeratna priča i krenula od Daytona do naših dana i tko zna kad i kako će završiti.
Dado Topić je svojevremeno pjevao: “Za koji život treba da se rodim i kojem Bogu treba da se molim…?” U zemlji kakva je Bosna i Hercegovina sva ovakva pitanja se umnažaju na treću, pa i na četvrtu (međunarodnu) potenciju. Ja bih ipak zamolio: “Daj nam, Bože, što više izuzetaka od pravila!”
